Odbrambene vazdušno-kosmičke snage Rusije (VKO) lansirale su 29. maja 2016. u 08:44 UTC raketu “Союз 2.1б“/“Фрегат-М“ sa rampe №4 (SK-4 ili 17П32-4) Zone 43 kosmodroma Pleseck (ГИК-1). Na vrhu rakete krio se satelit za globalnopozicioniranje „ГЛОНАСС-М №53“ („Космос 2516“). Uprkos imenu, ovaj satelit „ГЛОНАСС-М“ je 45. koji je dospeo u kosmos i tek sedmi lansiran sa Plersecka (deveti, ako se računaju i dva “ГЛОНАСС-а-К1“). Ostali „ГЛОНАСС-i“ su lansirani u trojkama sa Bajkonura raketama „Протон-М“. Početna orbita je imala dimenzije 19.124×19.152 km i nagib 64,8°. Bilo je ovo 9. lansiranje rakete „Союз“ u 2016. i 3. sa Plesecka. Rusi planiraju da ove godine pošalju osam satelita „ГЛОНАСС“.

1

Lansiranje satelita „ГЛОНАСС-М №53“.

„ГЛОНАСС-М 53“

„ГЛОНАСС“ (rus. ГЛОба́льная НАвигацио́нная Спу́тниковая Систе́ма) je skraćenica od „Globalni navigacioni satelitski sistem“ i predstavlja sovjetsko-ruski projekat koji se sprovodi po naredbi Ministarstva odbrane zemlje. To je jedan od samo dva takva satelitska sistema na svetu (kineski „Bejdou“ funkcioniše samo kao regionalni sistem).

„GLONASS-M 53“ („Kosmos 2516“, 11Ф564M) je samo još jedan iz mreže tih ruskih satelita koje proizvodi AO „ISS“ (rus. АО Информационные спутниковые системы имени академика М. Ф. Решетнёва), odn. Rešetnjovljev institut za Sistem informacionih satelita iz grada Železnogorska. Ovo je bio jedan od satelita druge generacije, sa oznakom „GLONASS-M“, i 45. satelit po redu (serijski broj 752) iz serije „Uragan-M“ (14Ф113). Kada je aparat dospeo u orbitu postao je deo grupe „GLONASS-M“ Blok 49S. Sateliti „GLONASS-M“ ili „URAGAN-M“ imaju težinu od 1.415 kg i procenjen radni vek od makar 7 godina. Koriste po 3 cezijumska atomska časovnika preciznosti do 1.000 nanosekundi, a njihovi solarni paneli generišu po 1.400 vati struje. „GLONASS-M“ koriste konstrukciju pod pritiskom, za razliku od najnovije serije „GLONASS-K“ (treća generacija) koju karakteriše napredna elektronika koja ne zahteva da bude pod pritiskom, te je njihov radni vek produžen. Rusija planira da do 2020. godine zamene „GLONASS-M“ sa satelitima tipa „GLONASS-K2“.

2
GLONASS-M“, poznat i kao „Uragan-M“. Prvi je lansiran 2003. a očekuje se da će poslednji poleteti 2017.

Konstelacija „GLONASS“ je formirana od minimum 24 satelita raspoređenih u tri orbitne ravni pod uglom od 54,8° (osam letilica u ravni) i na visini od ~19.100 km, što omogućava globalno pokrivanje. Radi poređenja, američki NAVSTAR GPS sistem ima minimum 24 satelita u 6 ravni (4 po ravni) na visini od 20.200 km. Danas se u opticaju nalazi 28 „GLONASS“ satelita (29, ako se računa i „M-53“), od čega je 24 operativno, 1 je na testiranju, 2 su na održavanju, a 1 je u rezervi. „GLONASS“ sistem zahteva najmanje 18 satelita da bi se pokrila celokiupna teritorija Ruske federacije, a 24 za celokupno globalno pokrivanje. Zbog pozicije satelita, preciznost čitavog sistema je veća nego kod GPS-a koji je na nešto većoj visini[1]. Glavna razlika od GPS-a je u tome što pri svom orbitnom kretanju sateliti „GLONASS-a“ nisu u rezonanci (nisu sinhronizovani) sa okretanjem Zemlje, što im obezbeđuje veću stabilnost. Zbog toga, grupa satelita „GLONASS“ ne zahteva dopunske korekcije tokom svoh aktivnog radnog veka. Zato je zbog toga njihov radni vek znatno kraći.

Priča se da će od 2012. do 2020. na razvoj sistema biti utrošeno preko 320 milijardi rubalja (planira se 15 satelita „GLONASS-M“ i 22 „GLONASS-K“). Od 2014. počeli su pregovori o objedinjavanju ruskog i kineskog satelitskog sistema „GLONASS“ i „Bejdou“.

3
„GLONASS-M“.
Ovi sateliti odašilju za civilnu upotrebu čak 2 signala, što znatno poboljšava tačnost. Za razliku od prethodne generacije, preciznost je povećana 2,5 puta.

„GLONASS“ sistem je bio odobren dekretom Sovjetske vlade № 1043-361 1976. godine. Prvi satelitski sistem, serije „Uragan“ (11Ф654), postavljen je 1982.[2] Poslednji „Uragan“ je lansiran 2005, nakon što je bilo lansirano 85 jedinica ove serije. Prvi „Uragan-M“ („M“ – modernizovani) (14Ф13) dospeo je u orbitu 2001. godine.

Zemaljski segment “GLONASS” sistema čini devet stanica lociranih u Ruskoj federaciji i Uzbekistanu. Kontrolni centar sistema se zove CUS (rus. ЦУС –Центр Управления Системой ГЛОНАСС) i nalazi se u Krasnoznamensku kraj Moskve. Nakon obnove mreže tokom protekle decenije, od 2010. je bilo moguće ponovo pokriti čitavu teritoriju Ruske federacije i od oktobra 2011. ponovo je popunjena originalna konstelacija od 24 satelita.

4Različiti „GLONASS“ sateliti. (Roskosmos).

5Tipovi „GLONASS“ satelita. (Roskosmos).

6

Razlike između „GLONASS-a“ i „GLONASS-a-M“. (Roskosmos).

7
Razlike između satelita „GLONASS-K1“ i „GLONASS-K2“. (Roskosmos).

8
Spisak aktivnih „GLONASS“ satelita. (GLONASS).

9
Mapa površinske mreže „GLONASS“ sistema. (Roskosmos).

Raketa „Союз-2.1б“

„Sojuz-2.1b“ (14A14-1b) je trostepena raketa (plus dodatni stepen „Fregat“) bazirana na prethodnim „Sojuz-U“/“Sojuz-FG“, kadra da na LEO ponese 8.250 kg ako je lansirana sa Bajkonura (200 km i 51,6°), odn. 7.850 kg ako je lansirana sa Plesecka (220 km i 62,8°). Rakete proizvodi kompanija RKC „Progress“ iz Samare, a sagorevaju kerozin[3] (T1) i tečni kiseonik. Imaju standardnu težinu od 312 tona, dužinu 46,3 metra (51,1 metar sa vrhom) i maksimalni prečnik 10,3 metra.

10
„Sojuz-2“.
(Arianespace).

Za razliku od „Sojuza-U“ ili „Sojuza-FG“, „Sojuz-2.1b“ poseduje napredniju, digitalnu avioniku i povećani tovarni prostor na vrhu da bi mogla da ponese veće terete uz pomoć stepena „Fregat-M ili MT“ (standardni vrh ima dimenzije 4,1×11,4 metara). „Sojuz-2.1b“ je baziran na verziji „Sojuz-2.1a“, i koristi III stepen sa motorom RD-0124 umesto RD-0110 na drugim verzijama, što mu omogućava da poveća nosivost za više od tone.

11
Trenutne verzije „Sojuza“.
Verzija „Sojuz-2.1a“ nije prikazana. (Arianespace).

Prvi stepen se sastoji od četiri bustera (ubrzivača) (Blokovi „Б“, „В“, „Г“ i „Д“) dimenzija 19,60×2,68 metara i težine 44,413 tona pri lansiranju (3.784 kg bez goriva), svaki opremljen četvorokomornim motorom RD-107A (14Д22) i dva „verniera“ (derivat RD-107 sa nuklearnog interkontinentalnog projektila „R-7“) potiska 35 kN. Punjenje goriva se sastoji od 27.900 kg tečnog kiseonika i 11.260 kg kerozina. Svaki RD-107A ima potisak od 838,5 kN do 1021.3 kN i spec. impuls od 263,3 do 320,2 sec. Motori tih bustera rade 116 sekundi. Svaki od njih poseduje stabilizator koji se postavlja tek kada je raketa uspravljena na rampi.

12
Blok prvog stepena „Sojuza-2“. (Arianespace).

Drugi stepen, ili centralni stepen (Blok „A“), 27,10×2,95 metara i 99,765 tona na lansiranju (6.545 kg bez goriva), koristi motor RD-108A (14Д21, derivat RD-108) sa 4 „verniera“ potiska 35 kN. Taj motor ima potisak od 792,48 do 990, 18 kN i Isp od 257,7 do 320,6 sec. Radi 286 sekundi a nosi 63.800 kg tečnoh kiseonika i 26.300 kg kerozina.

13
Centralni stepen „Sojuza-2“. (Arianespace).

Treći stepen (Blok „И“), 6,70×2,66 metara i težine 27.756 tona (2.355 kg bez goriva), koristi RD-0124, potiska 297,9 kN i Isp 359 sec. Motor radi 270 sekundi. Nosi 17.800 kg tečnog kiseonika i 7.600 kg kerozina.

14
Treći stepen „Sojuza -2.1a“ (levo) i „Sojuza-2.1b“ (desno). (Arianespace).

Dodatni stepen „Fregat-MT“ proizvodi kompanija „Lavočkin“ i koristi 6.638 kg hipergoličnog goriva (UDMH i azotni tetroksid). Ima masu inercije od 950 kg (1.050 kg u verziji „MT“), utupne težine 7.100 kg (u zavisnosti od verzije) i dimenzija 1,50×3,92 metra (klasično, prečnika 3,35 metara). Koristi 6 loptastih tankova koji okružuju centralnu strukturu, od čega 4 imaju gorivo a 2 elektroniku. Verzija „MT“ poseduje još 8 malih dodatnih tankova za gorivo. Stepen poseduje motor S5.98M (ili S5.92 kod tradicionalnog „Fregata“), spec. impulsa 332 sec. i dva potisna režima (19,85 kN i 14 kN) koja mogu više puta da se prebacuju (do 20 puta, ili ukupno 1.100 sekundi rada). Za manevre pozicioniranja koristi se 8 hidrazinskih trastera potiska 50 njutna.

Stepeni „Fregat“ se ugrađuju u rakete „Soijuz-FG“, „Sojuz-U“, „Sojuz-2“ i „Zenit-3F“ (u ovom slučaju modifikovani „Fregat-SB“). Prvo lansiranje „Fregata“ (težine bez goriva od 930 kg) izvršeno je 2000. godine. 2011. konstruisana je unapređena verzija „Fregat-M“ za „Sojuz-2“ i teška verzija „Fregat-MT“, konstruisana za lansiranje evropskih satelita za pozicioniranje sistema „Galileo“ iz Francuske Gijane raketama „Sojuz-STB“ („Sojuz-2.1b“).

15
Stepen „Fregat“.
(Arianespace).

16
Dodatni stepen „Fregat-MT“. (Lavočkin).

Faze lansiranja satelita „GLONASS-M“ sa Plesecka:

  • T+0: lansiranje.
  • T+1 min. 58 sec: odbacivanje 4 bočna bloka („Koroljevljev krst“).
  • T+2 min. 45 sec: odbacivanje vrha rakete.
  • T+4 min. 46 s: prestanak rada II stepena (Blok „A“). Paljenje trećeg stepena (Blok „И“).
  • T+4 min. 47 s: odbacivanje III stepena.
  • T+4 min. 52 s: odbacivanje zadnjeg dela trećeg stepena.
  • T+9 min. 19 s: prestanak rada III stepena.
  • T+9 min. 23 s: odvajanje „Fregata“ sa satelitom.
  • T+9 min. 28 s: paljenje motora „Fregata“ pod malim potiskom.
  • T+10 min. 23 s: prvi uključivanje S5.92 „Fregata“.
  • T+10 min. 42 s: prestanak rada motora S5.92.
  • T+34 min. 57 s: rad motora pod malim potiskom.
  • T+35 min. 52 s: drugo uključivanje glavnog motora „Fregata“.
  • T+45 min. 15 s: isključenje motora S5.92.
  • T+3 h 26 min. 40 s: rad motora pod malim potiskom.
  • T+3 h 27 min. 35 s: treće i poslednje paljenje motora S5.92.
  • T+3 h 31 min. 31 s: gašenje motora.
  • T+3 h 32 min. 01 s: odvajanje „GLONASSA“.
  • T+3 h 51 min. 50 s: prvo paljenje (od dva) brodski trastera radi deorbitiranje dodatnog stepena „Fregat“.

Lansiranje:

17 18 19

 

Video vezan za sam satelit:


https://youtu.be/hrWaSDSj7s0

Lansiranje:


https://youtu.be/ccLFT0bQX0E

<iframe width="640" height="360" src="https://www.youtube.com/embed/ccLFT0bQX0E" frameborder="0" allowfullscreen></iframe>

ZFailure
Pad „Protona“ sa tri satelita prilikom lansiranja krajem 2014.


[1] Kažu da je preciznost na civilnim kanalima 100 metara, a 10-20 m na vojnim signalima.

[2] Prvi satelit američkog sistema je postavljen na orbitu 1974. godine.

[3] Mi ga zovemo petrolej! i naše babe su ga koristile u lampama za osvetlenje. Naravno, rakete koriste neku drugu vrstu, obogaćenu aditivima.

Draško Dragović
Author: Draško Dragović
Dipl inž. Drago (Draško) I. Dragović, napisao je više naučno popularnih knjiga, te više stotina članaka za Astronomski magazin i Astronomiju, a učestvovao je i u nekoliko radio i TV emisija i intervjua. Interesuje ga pre svega astronautika i fizika, ali i sve teme savremenih tehnologija XXI veka, čiji detalji i problematika često nisu poznati široj čitalačkoj publici. Izgradio je svoj stil, lak i neformalan, često duhovit i lucidan. Uvek je spreman na saradnju sa svojim čitaocima i otvoren za sve vidove komunikacije i pomoći. Dragovićeve najpoznatije knjige su "KALENDAR KROZ ISTORIJU", "MOLIM TE OBJASNI MI" i nova enciklopedija "NEKA VELIKA OTKRIĆA I PRONALASCI KOJA SU PROMENILA ISTORIJU ČOVEČANSTVA"

Zadnji tekstovi: