mars21x1

Intenzivna portraga za Marsovcima traje više od jednog veka. Možda više i od dva, zavisno od toga šta podrazumevate pod intenzivnim traganjem.

I uvek se činilo da samo što ih nismo našli. Činjenica je, međutim, da se veličina i inteligencija očekivanih Marsovaca smanjuju srazmerno dužini traganja za njima. Dok su astronomi u 18-tom i 19-tom veku smatrali da su nam susedi vešti i pametni bar koliko i mi, danas bi naučnici bili presrećni ako bi na Marsu pronašli makar samo jednu jedinu bakterijicu. Pa i najprostiji fosil nečeg što se pre tri milijarde godina mrdalo i razmnožavalo izazvalo bi uzbuđenje čitavog sveta. Ali krajem devetnaestog veka Kamil Flamarion, slavni francuski astronom i još slavniji pisac i popularizator astronomije, u knjizi „Planeta Mars“ (1892), govori o Marsovcima kao superiornoj civilizaciji koja, između ostalog, gradi kanale planetarnih razmera.

Flammarioncrop Kamil Flamarion,
slavni francuski astronom i još slavniji
pisac i popularizator astronomije

Kanali

Ta priča o kanalima zapravo nije Flamarionova. Nešto je starijeg datuma i vezuje se za Đovanija Skjaparelija, direktora Milanske opservatorije. O Skjaperiliju smo pisali u prošlom broju, a sad ćemo samo spomenuti da je u svoje vreme ovaj astronoma uživao glas najvećeg stručnjaka za Mars. Osmatranjem susedne planete se bavio decenijama i osmatračkog posla se oprostio tek kada ga je na to naterao oslabeli vid. Rezultat Skjaparelijevog zanimanja za Mars bio je, između ostalog, izveštaj iz 1877. u kome on saopštava da se duž Marsovih svetlih površina pruža sistem dugih linija, isprepletanih, ponekad i u parovima. Za te linije upotrebio je izraz „canali“,  što je na engleski prevedeno kao „canals“. A ta reč, za razliku od slične, „channels“, označava takođe kanale, samo veštačke.

schiapar1888
Skjaparelijeva mapa kanala na Marsu iz 1888. godine

Naravno, priroda ne gradi veštačke kanale, međutim ljude onog doba je baš ta ideja o veštačkim tvorevinama na Marsu očarala. Uostalom, kanali su u to vreme bili u modi jer su se i ovde na Zemlji gradili. Suetski je prokopan 1869, Korintski 1893, a uveliko se planirao i Panamski. Panamski će biti dovršen 1914. i od tada će razdvajati dva kontinenta.

Međutim, kanali su samo upotpunili predstavu koju su ljudi tada o Marsu već imali u svojoj svesti. Od otkrića teleskopa (što je bilo na samom početku 17-og veka) množila su se astronomska znanja pa su se i o Marsu ređali novi podaci, koji su ga činili sve sličnijim našoj planeti. Hajgens je otkrio da dan na Marsu traje koliko i ovaj naš, 24 časa; Đ. Kasini da Mars ima polarne kape, a one krase i našu planetu; zatim je Heršel izračunao da je Mars nagnut otprilike koliko i Zemlja zbog čega mora imati godišnja doba - kao i Zemlja. Zatim je primećeno da se i Marsove polarne kape skupljaju i šire kako se menjaju godišnja doba na toj planeti. Onda je na Marsu otkrivena atmosfera (Heršel), mada vrlo retka, a zatim i da tamna područna na Marsu potiču od njegove vegetacije. Ovo zadnje je, istina, bila samo pretpostavka, ali pretpostavka u koju je malo ko sumnjao. Uostalom, iza svih otkrića stajala su slavna i dokazana imena nauke od Galileja, preko Hajgensa, Kasinija i Heršela, sve do Skjapaerilija i brojnih drugih. Poneseni idejom da nismo sami mnogi se i pre Flamariona nisu ustručavali da spekulišu i o onom što se nije videlo kroz okular teleskopa. Tako je Heršel pisao da u mnogim pogledima stanovnici Marsa žive u sličnim uslovima u kojima i mi.

Kako uspostaviti kontakt

Sve to dovelo je dotle da se početkom 19-otg veka više nije postavljalo pitanje da li nam susedi postoje, već kako sa njima da stupimo u kontakt. Pošto se oni nisu javljali ostalo je na nama da im uputimo poruku. To je bio veliki izazov, jer je u to vreme i slanje običnog pisma ovde na Zemlji bio podvig. Ali rešenja su nuđena. Tako je veliki nemački matermatičar K. F. Gaus predlagao 1802. (ili tu negde oko te godine) da se u sibirskim tundrama iscrtaju velike geometrijske slike koje bi Marsovci imali da protumače kao znak inteligencije na našoj planeti. Sama po sebi ta ideja nije bila loša ukoliko bi nas Marsovci postatrali teleskopima - koje mi ni danas nemamo. Uočljivije signale sugerisao je Jozef Litrov (astronom iz Austrije) 1819. Njegova ideja je bila paljenje signalnih vatri u Sahari. Jedno radikalno rešenje usledilo je pola veka kasnije, 1874. Šarl Kros je smislio da se pomću velikih lupa usmere Sunčevi zraci na neku Marsovu pustinju i tamo, u doslovnom smislu, sprži naša pozdravna poruka. Ideja je bila koliko originalna, toliko i neostvariva i to je bila sreća, jer bi u slučaju uspeha izazvala prvi međuplneterni incident.

Groznica počinje

Tako su se naizala otkrića o Marsu i pravile teorije o Marsovcima dva i po veka, uglavnom u ritmu Marsovih opozicija kada nam je ta planeta bivala najbliža, pa su i osmatranja bila najpreciznija. A onda je došla i priča o kanalima i Kamil Flamarion sa knjigom. Flamarion je bio sjajan pisac koji je u pravom trenutku napisao svoje delo. Knjiga je obišla svet i postala bestseler. Decembra 1893. za Božić, od svoje tekte, dobio ju je na poklon Persival Lovel. I tada groznica oko Marsa dobija pune dimenzije.

lowell Persival Lovel,
knjiga Flamariona i kanali na Marsu su ga opčinili, a Marsovci postali
njegova opsesija

Lovel je bio tipičan Amerikanac: čovek od akcije, avanturističkog duha, preduzimljiv i – bogat. Jedno vreme je putovao po dalekom istoku, živeo je u Japanu pa je učio i japanski jezik. O istočnoj kulturu napisao je nekoliko knjiga, a vlada SAD ga je angažovala i u nekim dipolomatskim poslovima sa Korejom. Još u mladosti petljao je nešto sa astronomijom. Knjiga Flamariona i kanali na Marsu su ga opčinili, a Marsovci postali njegova opsesija koja ga je držala do polsednjeg daha. Odlučio je da pronađe susede, a na ruku mu je išlo što je sleća opozicija Marsa padala u zgodno vreme, oktobra 1894. Ostalo mu je taman dovoljno vremena da izgradi sebi opservatoriju.

U maju 1894. Lovel najavljuje skore rezultate u svojoj protrazi za inteligentnim životom na Marsu i uveren je da će ti rezultati biti krunisani čvrstim dokazima da nismo jedina inteligentna stvorenja Sunčevom sistemu. Zatim se bacio na posmatranje Marsa, a sledeće godine štampao je knjigu kratkog naslova „Mars“. Zatim će napisati još dve na temu života na susednoj planeti.

No konačno, šta je Lovel to vedeo kroz svoj teleskop? O tome svedoče njegove beležnice sa crtežima Marsa. One su pune crteža kanala, mnoštva kanala,  čitavih sistema kanala koji presecaju Mars. Neki su dugi 3000 kilometara. Svi kanali su pravi, a priroda, kao što je poznato, ne pravi prave kanale. I to je to. U to vreme Lovel je imao najjasniju sliku o životu na Marsu. Marsovska civilizacija je vredna, sposobna za obimne melioracionarne radove i sa velikim graditeljskim iskustvom. Ali, po Lovelu, to je civilizacija na izdisaju. Marsova mora su presahla i planeta umire u žeđi. Da bi preživeli Marsocvi grade duge kanale i sa polova dovlače vodu u sušne krajeve na planeti. Kanali su rezultat grozničave borbe za opstanak.

Ono što već na prvi pogled bode oči oko ovih kanala, a da dodamo, videli su ih i neki drugi astronomi, mada ne i svi, jeste da se kanali sa Zemlje mogu videti po dužini, ali ne i po širini. Dakle, pitanje je kako je bilo moguće videti nešto tako usko. Pa, odgovor ima smisla. Duž kanala kroz koje teče voda, sa obe strane, mora da postoji bujno rastnje i zapravo se ono vidi.

Ali nisu svi videli kanle, a neki astronomu su čak tvrdili da oni i ne postoje, ili bar da nisu ispunjeni vodom, jer to jednostavno nije ni moguće. Sva voda koja bi potekla sa polova vrlo brzo bi presahla i isparila do poslenje kapi daleko pre nego što bi stigla do ekvatorijalnih predela. To su bile činjenice i Lovel je znao za njih, ali nije im pridavao značaj, jer on je VIDEO da kanali postoje. A javno mnjenje je bilo na njegovoj strani.

Ideja o Marsovcima ponela je i H. Dž. Velsa i 1898. se pojavila njegova knjiga Rat svetova. Knjigu ste verovatno već pročitali, a ako niste uradite to. Ona opisuje invaziju Marsovaca na našu plnetu. Po njoj je snimljen film 1953. i zatim ponovo 2005, a po njoj je i Orson Vels 1938. snimio radio dramu koje je izazvala paniku među Amerikancima jer su je mnogi doživeli kao stvarnu najezdu Marasovaca (pa je i o tom događaju snimljen film). Uglavnom na prelazu iz 19-og u 20-ti vek čovečanstvo je živelo u uverenju da je Mars nastanjena planeta. Iz tog perioda potiče i nagrada od 100 hiljada franaka onom ko uspostavi kontakt sa vanzemaljcima, izuzev sa Marsovcima, pošto je to bio, kako se smatralo, suviše lak zadatak koji će se uskoro ostvariti i bez nagrade.

Sumnje

Ali 1909. godine, u vreme nove opozicije, Mars je posmatran novim i moćnijim teleskpoima od onog kojim je Lovel gledao kanale. Sem toga Mars je sada posmatrala i nova generacija astronoma koja je to činila sa manje strasti i predubeđenja, a sa više znanja. Nikakve kalane  ti  osmatrači nisu videli i Lovel je tako ostajao sve usamljeniji u svetu astronoma. On je i dalje punio svoje beležnice i crtao splet moćnih kala – sve dok razočaran odbijanjem astronama da prihvate njegove osmatračke podatke, već oronolog zdravlja i isrcpljen, nije umro. Bilo je to 1916. godine.

Članak iz Astronomije broj 19

Nakon opozicije iz 1909. sve je manje bilo ozbiljih diskusija o inteligentnim Marsovcima. Ali ako nam susedi nisu inteligentni ne zači da nisu živi i priča o Marsovcija je dobila nov sadržaj. Tamna područja na Marsu su bledela u vreme Marsove jeseni i dobijala tamnju boju u vreme proleća i postojanje vegetacije koja vene i buja sa promenom godišnih doba za mnoge astronoma bilo je logično objašnjenje. Tako su u provoj polovini prošlog veka Marsovci od inteligentnih bića, sposobnih za velike terenske radove, svedeni na biljke. Međutim 1956. godine dansko-američki astronom Dž. Kajper je ponudio drukčije objašnjenje sezonskih promena na Marsu. Nije, po njemu, to bilo nikakvo rastinje već sezonske peščane oluje koje dignu u zrak oblake prašine koja ponekad zna da obuhvati čitavu planetu.

Danas znamo da je Kajper bio u pravu, ali u ono vreme sve su priče o Marsu ipak bile samo teorije zasnovane na manje ili više pouzdanim osmatranima. I zato je era kosmonautike dočekana sa velikim nadama i ambicijama da se konačno otkrije prava priroda Marsa i reši večno pitanje: postoji li tamo život. Jer, kad posmatrate Mars sa Zemlje, bez obzira koliko moćnim teleskopm to čitnite, uvek ga vidite bar 56 miliona kilometara daleko i uvek kroz naslagu titrave, nikad potpuno mirne zemaljske atmosfere. Jednostavno rečeno, trebalo je otići na lice mesta.

Prve letelice

Prve svemirske letelice su ka Marsu poletele sredinom šezdesetih godina prošlog veka. Za naše današnje pojmove bile su oskudno opremljene grubim i nepreciznim instrumentima. Sem toga osnovni zadatak tih letelica bio je samo da stignu na cilj kako god mogu, jer je kosmonautika tek pravila svoje prve korake. Prvi snimci planete Mars su bili malobrojni, prilično mutni, crno beli i prikazivali su samo deo planete. I razočarali su astronome jer su pokazali svet sličan Mesecu, izrovan kraterima, jednoličan, jenom rečju – dosadan. Mnogi su izgubili interes za daljim izučavanjem ove planete. Nije tu bilo nikakvih kanala, nikakvog rastinja i nije bilo ni traga od života. Priča se da je NASA bila na ivici odluke da više i ne šalje  svoje brodove ni bilizu Marsa.

m04_09d
Prvi originalni snimci površine Marsa iz neposredne blizine
m04_05b

Ali odletele su ipak još neke letelice i na novim snimcima pokazale posve drugačiji svet, svet sa gradnioznim kanjonima, visokim vulkanima, svet presahlih rečnih korita.  Desilo se da Mars ima dva lica i da smo na prvim snimcima videli ono dosadno. Naučnike su naročito očarali prirodni kanali, oni koji su neodoljivo podsećali na rečna korita. Stvorene su nove teorije po kojima možda ipak tamo gore, ako ne na samoj površini ono ispod nje – života ima. I avantura se nastavlja.