Astronautika: misije

1. januara 2019, sonda 'New Horizons' je izvela najudaljeniji prolet pored nekog objekta solarnog sistema. Protagonista je bio 2014 MU69, objekat koji nezvanično zovemo – na užas Međunarodne astronomske unije – Ultima Thule. Ispostavilo se da je MU69kontaktni binarac dužine 35 km, sastavljen od dva objekta spojena uskim 'vratom': većeg koji je kršten kao Ultima, i manje Thule. Oblik je privukao pažnju naučnika, iako su mnoge komete i asteroidi nastali kao spoj dva nezavisna objekta. Ali ono što je ovaj binarac svrstalo u rang senzacije to je da su ova dva tela – a naročito Ultima – potpuno pljosnata. Niko nije mogao da zamisli da jedan Kajperov objekat može da izgleda kao dva spojena keksa. Ravnozemljaši slave...

ut1
Najbolja rezolucija Ultima Tule koju je snimio 'New Horizons'.

NH je proleteo na najmanjoj udaljenosti od 3500 km od Ultima Tule 1. januara u pola 4 ujutro po našem vremenu brzinom od 51.800 km/h (14,4 km/h). Taj prolet se dogodio na 6620 miliona km od Zemlje. NH nije registrovao nikakvu atmosferu, prstenove ili satelite oko Ultima Tule, a tim misije je zaključio da se radi o primordijalnom telu koje je ostalo manje-više netaknuto od nastanka solarnog sistema pre 4600 miliona godina. Znači da se radi o iskonskom planetezimalu, netaknutoj cigli Sunčevog sistema. Nepoznato nam je zašto ima takav pljosnati oblik, osobinu koja je nesumljivo najveća misterija koju nam je ostavila kratka poseta 'New Horizonsa', ali zasigurno znamo da se kontakt dva tela morao da dogodi jako malom brzinom, oko 7 km/h.

ut2
2014 MU69– kosmički keksi.

ut3
Glavne ose dva tela su poravnate, što nagoveštava da su se sudarila jako nežno, brzinom kojom Zorkić vozi bicikl.

ut4
Geometrija proleta pored Ultima Tule.

Osim oblika dvostukog keksa, prva stvar koja je privukla pažnju kod Ultima Tule je odsustvo kratera većih od par kilometara. Jedini izuzetak izgleda da predstavlja udubljenje prečnika oko kilometar na Tuli, nazvan Merilend, mada nije potpuno jasno da li se radi o udarnom krateru. Lanac kratera u blizini Ultimovog ruba podseća na depresije uočene na kometi Tempel 1 i možda su samo tragovi ispuštanja gasova iz unutrašnjosti objekta ili urušavanja na površini. Mada je Ultima Tula predaleko od Sunca da bi voda mogla da sublimirala, druge supstance poput azota ili ugljenikovog monoksida možda mogu da ostave trajne tragove na površini bežeći milionima godina uz unutrašnjosti.

ut5
Neke osobenosti na površini planetezimala. Albedo oba objekta je otprilike jednak našem Mesecu.

ut6
Ultima Tula u boji.

Kada se bavimo objektima sa visokim sadržajem leda, identifikovanje kratera nije jednostavan zadatak. Ovome treba dodati posebnost da u Kajperovom pojasu prosečna brzina sudara između objekata iznosi reda veličine 1 km/s, što je mnogo niže od brzine u unutrašnjosti Sunčevog sistema, tako da još uvek ne razumemo dobro na koji način se formiraju krateri na takvoj udaljenosti od Sunca. Nedavno je tim 'New Horizonsa' pokazao da je broj malih kratera na Plutonu vrlo oskudan, što je ukazivalo da broj malih objekata u Kajperovom pojasu nije mnogo visok.

Na površini oba keksa se nalaze neke bele tačke i tamne regije nepoznate pritode. Svetle površine bi mogle da budu sačinjene od finijeg materijala jer je i vrat takođe svetliji jer je to područje koje nastoji da akumulira regolit usled svojih strmih padina. Gravitacija Ultima Tule je samo 10 hiljaditi deo g, iako se površinsko ubrzanje gravitacije na površini drastično menja usled posebnog oblika ovog objekta. Uz to, Ultima Tula je izdeljena na otprilike osam komada približno iste veličine koji samo pojačavaju asocijaciju na kosmički keks. Jesu li to originalni planetezimali ili su produkt kasnije evolucije?

ut7
Geološke zone Ultima Tule i kometa 67P u razmeri.

ut8
Ultima Tula i ostali pljosnati objekti solarnog sistema.

Ultima Tula ima rotacioni period 16 sati, sa osom koja je nagnuta za 98° u odnosu na orbitu. To znači da je okrenut ka Suncu. Iz tog razloga tim 'New Horizonsa' nije uspevao da utvrdi rotacioni period sve do samog preletanja. Dva dela, Ultima i Tula, zapravo su dva spljoštena elipsoida sa poravnate  dve glavne ose. To se interpretira kao dokaz da su dva tela bila nezavisna te da su rotirala jedno oko drugog pre nego što su se vrlo nežno sudarila i spojila, budući da plimske sile pogoduju tom poravnanju. Ne znamo šta je uzrokovalo spajanja dva tela, ali orbitna mehanika ostavlja malo mogućnosti, recimo da su uzrok gravitacione interakcije sa drugim orbitnim telima koja su na kraju izbačena iz sistema (druga teorija je da su tela postepeno usporavana gasovima u primordijalnioj maglini). 

ut9
Mogući proces nastanka Ultima Tule. Fuzija dva tela je mogla da nastane interakcijom sa drugim objektima i sudarima. Niko ne zna kako objekat uspeva ra rotira ovako sporo – svega 15 sati za krug.

S obzirom na svoju crvenkastu boju, gotovo je sigurno da su na površini prisutne složene organske materije koje nazivamo tolinima, nastale interakcijom jednostavnih ugljenikovih jedinjenja sa ultraljubičastim sunčevim zracima i kosmičkim zračenjem. Zanimljivo je da je boja Ultima Tule slična onoj uočenoj na većini tela Kajperovog pojasa, što je dokaz da je to prvobitni objekti i, štaviše, tipičan član tog područja solarnog sistema. Po pitanju sastava, osim tolina, spektrometri MVIC i LEISA utvrdili su prisutnost vode i metanola na površini, što je i moglo da se očekuje...

ut10
Neka jedinjenja otkrivena na Ultima Tuli.

ut11
Prava boja Ultima Tule.

ut12
Varijacije u boji na Ultima Tuli.

ut13
Boja Ultima Tule u poređenju sa drugim objektima solarnog sistema.

Ultima Tula je jedno fascinantno telo. Razočarenje koje dolazi usled saznanja da ga više niko ko trenutno živi na našoj planeti više nikad neće videti, kompenzovano je radošću što smo bili svedoci tako izvanrednom događaju kao što je susret jednog ljudskog artefakta i ovog udaljenog tela tokom naših kratkih života na ovoj svetu.


https://youtu.be/yxeB_FCPc0w


https://youtu.be/jXxUXSBQ-Gs

Ovako je NH video Ultimu Tulu – počev od male tačkice u sazvežđu Sagitarijusa – sve uz pesmu 'New Horizons' Brajana Meja, gitariste grupe 'Queen'.

 


 

Draško Dragović
Author: Draško Dragović
Dipl inž. Drago (Draško) I. Dragović, napisao je više naučno popularnih knjiga, te više stotina članaka za Astronomski magazin i Astronomiju, a učestvovao je i u nekoliko radio i TV emisija i intervjua. Interesuje ga pre svega astronautika i fizika, ali i sve teme savremenih tehnologija XXI veka, čiji detalji i problematika često nisu poznati široj čitalačkoj publici. Izgradio je svoj stil, lak i neformalan, često duhovit i lucidan. Uvek je spreman na saradnju sa svojim čitaocima i otvoren za sve vidove komunikacije i pomoći. Dragovićeve najpoznatije knjige su "KALENDAR KROZ ISTORIJU", "MOLIM TE OBJASNI MI" i nova enciklopedija "NEKA VELIKA OTKRIĆA I PRONALASCI KOJA SU PROMENILA ISTORIJU ČOVEČANSTVA"

Zadnji tekstovi:


Komentari

  • milena said More
    Mmm hvala, autoru, veliki zagrljaj :D 19 sati ranije
  • Boris Saksida said More
    Baš lepo,pozdrav svima,Boris! 2 dana ranije
  • Dragan Tanaskoski said More
    Ne tražite egzaktan odgovor o starosti... 3 dana ranije
  • ato said More
    Mali ispravak: A 10% od brzine... 4 dana ranije
  • Siniša said More
    A mene zanima, kako s postojećom... 4 dana ranije

Foto...