Astronautika: misije


SAD već otpočele pripreme za
protivsatelitski rat?

satelit

Pišući tekst (za PDF verziju AM) o specijalnim misijama spejs šatlova, koji su imali strogo vojne, tajne zadatke, naišao sam i na ovu vest koja mi je svojevremeno bila neinteresantna. Naime, prvi put u istoriji kosmonautike, u kosmos su lansirani mikrosateliti koji su imali za zadatak da pregledaju jedan pokvareni satelit, inače člana velike porodice američkog sveprisutnog protivraketnog štita. Takva inspekcija je pružila priliku ne samo za remont satelita, već i za njegovo uništavanje, da je kojim slučajem to bio neprijateljska letilica.

U novembru 2007. godine, raketa-nosač „Delta IV" je u geostacionarnu orbitu visoku 36.000 km odnela američki špijunski satelit DSP-23[1], projektovan da prati zemaljska i kosmička lansiranja raketa, kao i eventualne nuklearne testove. Iz nekog nepoznatog razloga, ovaj satelit vredan $400 miliona, 2008. godine je ispao iz stroja, ni približno ne iscrpevši svoje raspoložive resurse (planirano je da radi najmanje tri godine).

A onda su, kako je objavila sva svetska štampa, u inspekciju ovom čudu tehnike trebala da budu poslata dva mini-satelita.

Slična dva mini-satelita su prvi put lansirana 18. juna 2006. raketom „Delta II 7925" i uvedena u geostacionarnu (GEO) orbitu, u okviru projekta „MiTex" (Micro-satellite Technology Experiment). Projekat je uključivao i sprovođenje povremenih inspekcija malih satelita (svaki ima po 225 kg) tokom njihovog boravka u orbiti. Opremljeni novim tipom motora, dugotrajnim baterijama i solarnim panelima[2], ova dva mala satelita su trebala da pokažu da su najpokretniji i najdugovečniji u svojoj klasi. Čini se da su, po rečima stručnjaka, svi zacrtani eksperimenti sprovedeni krajnje uspešno. Međutim, pred novim mini-satelitima su bili još složeniji zadaci.

mitex

Lansiranje satelita „MiTex".

 

Satelit DSP-23, težak skoro 2,5 tona, bio je izuzetno značajan za američki vojni špijunski program: njemu je bio poveren zadatak da smesta signalizira ako započnu nuklearni testovi, koje su mogli da sprovedu Iranci ili Severna Koreja. Snabdeveni specijalnom opremom, mini-sateliti su mogli ne samo da otkriju spoljne kvarove, nastale udarima mikrometeorita, već i da skeniraju rad električne mreže ili računarske opreme.

Ali remontni zadaci takvog tipa mogu da imaju i svoju drugu stranu: sličan metod bi mogao da se iskoristi i za uništavanje nepoželjnih neprijateljskih satelita. Po rečima Theresa Hitchensa, bivšeg direktora Centra za informisanje odbrane, „niko ne spori da je takva tehnologija potencijalno vrlo korisna, ne samo za 'spasilačke' operacije, već i za borbu protiv drugih satelita. Mini-sateliti su suptilniji, veoma pokretni i potencijalno veoma smrtonosni, budući da mogu biti naoružani kinetičkim, elektronskim ili laserskim oružjem."

Tajnost sprovođenja takvih američkih „deep space inspekcija" može da izazove odgovarajuću akciju drugih zemalja - članica kosmičkog kluba. Ako američki vojni sateliti mogu da pribavljaju informacije ili čak da uništavaju druge satelite, očito je da će se i Rusija i Kina morati da pozabave osvajanjem analogne tehnologije, da ne bi ostavili sopstvenu flotu satelita bez zaštite.

Kao što se iz priloženog da videti, i najobičnija remontna operacija može da dovede do nove trke - ovog puta u kosmosu - u naoružanju.

vojni_satelit

Jedan od ranijih vojnih satelita, DSP-15. Proizvođač je Northrop Grumman, koji su svojevremeno proizvodili i lunarne module za „Apollo". Težina satelita: 2.380 kg; visina: 10 m u orbiti, 8,5 m pri lansiranju; prečnik: 6,7 m u orbiti, 4,2 m pri lansiranju; visina orbite: 35.900 m; solarni paneli: 1.485 W;

Full resolution‎ (912 × 1,098 pixels, file size: 1.82 MB, MIME type: image/png)



[1] Defense Support Program (DSP) je špijunski program američkog Vojnog vazduhoplovstva, koji čini glavnu komponentu američke satelitske mreže za rano upozoravanje. Sateliti treba da otkriju raketna ili satelitska lansiranja i nuklearne eksplozije uz pomoć svojih infracrvenih senzora. Tokom operacije „Pustinjska oluja" 1991., DPS su javljali o svakom lansiranju iračkih projektila ruske proizvodnje „Scad", odn. R-11, ili S-300 „Eлбрус".

DPS se lansiraju raketama „Titan", ali je jedan lansiran uz pomoć šatla tokom misije STS-44, i to je bio baš taj koji je koričćen protiv iračkih raketa.

[2] Ovaj tip satelita ima gornji stepen koji ima primarnu funkciju da odnese satelite na GEO. Međutim, do sada je samo jedan gornji stepen satelita posedovao solarne panele - bio je to Integrated Apogee Boost Subsystem (IABS) iz devedesetih.

Ovaj stepen omogućava satelitima da brzo i lako menjaju orbite i pozicije na njoj, te su projektovani specijalni dugotrajne trasteri od platinsko-rodijumske legure, koje i ESA želi da isproba. Pored toga, poseduju izuzetno lake rezervoare goriva velikog kapaciteta, te će motori moći da se uključuju desetine hiljada puta.

Draško Dragović
Author: Draško Dragović
Dipl inž. Drago (Draško) I. Dragović, napisao je više naučno popularnih knjiga, te više stotina članaka za Astronomski magazin i Astronomiju, a učestvovao je i u nekoliko radio i TV emisija i intervjua. Interesuje ga pre svega astronautika i fizika, ali i sve teme savremenih tehnologija XXI veka, čiji detalji i problematika često nisu poznati široj čitalačkoj publici. Izgradio je svoj stil, lak i neformalan, često duhovit i lucidan. Uvek je spreman na saradnju sa svojim čitaocima i otvoren za sve vidove komunikacije i pomoći. Dragovićeve najpoznatije knjige su "KALENDAR KROZ ISTORIJU", "MOLIM TE OBJASNI MI" i nova enciklopedija "NEKA VELIKA OTKRIĆA I PRONALASCI KOJA SU PROMENILA ISTORIJU ČOVEČANSTVA"

Zadnji tekstovi: