Švorca su uvek odlikovali ogromna matematička sposobnost, potpuna predanost fizici, i nepokolebljiv integritet naučnika.

Malo kome je promakla ironija situacije. Čitavu deceniju Švorc i tek nekoliko drugih fizičara su gotovo don-kihotovski radili na strunama dok je većina teoretičara bila obuzeta drugim, u istinu plodnijim temama. Na Švorca se gledalo kao na sposobnog teoretičara koji je „zastranio.“ Kada je posle otkrića struna bez anomalija došlo do gotovo neurotične, pomodne eksplozije interesa za strune, Švorc je proglašen jednim od tvoraca „Teorije svega.“ Tada su fizičari koji ne rade na strunama karakterisani kao oni koji su „zastranili.“ Kako su godine prolazile a procep ostao između teorije struna i eksperimentalne fizike, sve glasniji bili su komentari da su strune nešto što pripada matematici a ne fizici, ili kako se neko izrazio parafrazirajući što je u svoje vreme na drugu temu rekao Volfgang Pauli, „teorija struna čak nije ni pogrešna.“ U smislu da je toliko apstraktna i bez veze s realnošću da je nemoguće dokazati da je pogrešna, a kamoli da je tačna.

Švorc je na to sve gledao bez uznemirenja, sa jakim egom i potpunim realizmom. Uvek je pratio šta se drugo događa u teorijskoj fizici, ali je radio samo na strunama, ili jedno vreme na bliskoj temi super-gravitacije. Kako je kasnije objašnjavao, i pored svih tehničkih teškoća i skepticizma drugih fizičara, teorija struna je imala izvesnu unutrašnju strukturu, tehničku lepotu, i bogatstvo koje je bilo teško ignorisati.

Kada su posle Prve revolucije mlađi fizičari oduševljeno govorili o skorom potpunom razumevanju svih fundamentalnih sila, Švorc ih je zabezeknuo izjavom da će biti potrebno narednh 15-20 godina da bi se rešili specifični tehnički problemi koje je naveo. (Od kojih i do danas neki nisu rešeni, ali je u tom periodu zaista došlo do Druge revolucije u teoriji struna, što je druga tema.)

Švorc

Slika 1. Džon Švorc, sredinom osamdesetih

Švorc se mrštio i kada čuje naziv „Teorija svega.“ Za njega je to bilo nešto i arogantno i netačno. Razumevanje fundamentalnih zakona je važno, kako je rekao, ali to ne objašnjava „sve.“  Razumevanje kompleksnih fenomena u novim materijalima ili u hemiji i biologiji u krajnjoj liniji počiva na jednačinama fundamentalne fizike, ali rešenja koja opisuje te fenomene nisu nimalo očigledna.

Na komentare o „suviše teorijskoj“ prirodi teorije struna on bi samo slegnuo ramenima. „Ljudi glasaju tabanima,“ ima običaj da kaže. Za koga je problem sadašnji nedostatak eksperimentalne potvrde teorije struna, radiće nešto drugo. Ko vidi u strunama lepotu i potencijal, radiće na njima, i možda doći do rezultata koji će omogućiti test teorije. Radovalo ga je kada su drugi fizičari našli za strune primenu u sudarima teških jona ili čak i u hidrodinamici! Posle klasične mehanike i teorije polja, teorija struna kao da postaje novi okvir za opis raznih prirodnih fenomena.

Izgleda da je u duši ostao fizičar svoje generacije, koja je konstruisala razumevanje prirode kroz otkriće simetrija matematičke strukture koja eliminiše sve mogućnosti osim jedne. Nevoljno je na primer, prihvatao objašnjenje da je posmatrana, mala ali nenulta kosmološka konstanta naš slučajni lokalni parameter, baš kao što je specifična masa Sunca bez fundamentalnog značaja: „Ne sviđa mi se to objašnjenje, ali nemam bolje.“

Švorcov radni stil je interesantan. Nije neuobičajeno videti i velike fizičare da gotovo neprekidno nešto računaju, na primer, slušajući na jedno uvo nečiji seminar ili čekajući autobus. Švorcovi studenti i drugi fizičari koji su radili na problemima supergravitacije čak su koristili velike slikarske blokove za skiciranje, metar sa metar, da bi se izborili sa ogromnim formulama i dugim računima. Švorca je bilo gotovo nemoguće videti da nešto računa.  Najčešće bi ozbiljan, razgovarao ispred table sa nekim kolegom, ili nepomično, sa kredom u ruci posmatrao neku dugu formulu, ili malo namršten, bez papira i olovke, nepomično čitao nečiji članak. A onda bi nestao, na nekoliko sati ili nekoliko dana, da bi se potom pojavio sa novim rezultatom koji bi opet ozbiljno diskutovao i interpretirao sa saradnicima. Njegovi članci su nekad imali tihi humor: „posle malo algebre,“ „posle dužeg računa,“ „posle prilično bolnog računa,“ itd.

Uvek je bio uljudan, bez dosadne profesorske arogancije, ali diskusije o fizici shvata potpuno ozbiljno i ne trpi puko razglabanje. Plivao je u bazenu gotovo svakodnevno, a često i planinario sa kolegama. Sve je bilo podređeno postizanju maksimalne sposobnosti za rad.

Vrlo neobično za to doba, Švorcova majka, poreklom iz Budimpešte, diplomirala je fiziku u Beču, a otac, iz tadašnje Austro-Ugarske Transilvanije, završio je hemiju, takođe u Beču. Početak 2. svetskog rata ih je zatekao sa službom u Belgiji, odakle su preko Francuske i Južne Amerike otišli u SAD. Tu je Džon Švorc rođen, 22. novembra 1941. Matematiku je, kako kaže, uvek učio bez napora, ali iako je diplomirao matematiku na Harvardu, započeo je na Berkliju studije teorijske fizike. Razlog je bio prost: „matematika mi je tada ličila na igru, dok fizika ima cilj da opiše realan svet.“ 

U intervjuima, Švorc često pominje dvojicu fizičara: Džefrija Čua (Geoffrey Chew), kod koga je doktorirao u Berkliju, vrlo uticajnog fizičara u to vreme, uz koga je naučio matematiku i fiziku koja ga je uputila u njegovu dalju karijeru; i Marija Gel-Mana (Murray Gell-Mann), koji je na Kaltehu stvorio „azil za ugroženu vrstu – teoretičara struna,“ i omogućio Švorcu da sledi svoj interes in instinkt.

Sam Švorc je bio doktorski mentor desetinama teoretičara struna i supergravitacije. Među njima je i Mina Aganagić iz Sarajeva, sada u Berkliju, ekspert za matematičke aspekte teorije struna.

453 schwarz

 Slika 2. Džon Švorc, 2016. Iza njega je dijagram koji objašnjava poništenje
anomalija u teoriji struna sa simetrijom SO(32).