Kada se u radnjama astronomske opreme pojavio specijalan teleskop za posmatranje Sunca Steva je morao da ga kupi. Ta vrsta teleskopa postojala je i ranije, ali za profesionalne astronome, što znači da su bili užasno skupi. A sad se eto pojavio jedan gotovo isti kao i ti profesionalni, sa nešto skromnijim performansama, ali koji je po ceni bio pristupačan i amaterima. I Steva je morao da ga kupi. Koštao je oko 1.000 evra, ali je Steva svojoj ženi prijavio samo 200 evra, što je inače normalno među ljubiteljima astronomije kada nešto od opreme kupuju. Uvek se prava cena deli faktorom od dva do pet.

Istine radi da dodam i žene imaju svoje trikove i obmane kada kupuju nešto od stvari koje njih interesuju. To oboje znaju, i muž i žena, ali se prave naivni da bi eventualno, u slučaju nekog nepromišljenog ispada jednog od njih dvoje, to drugi mogao pametno da iskoristi („Jel da, a ti što si letos kupila one cipele u Italiji za 400 evra?“ – koje su inače koštale 700).

E dakle, kada je teleskop stigao Steva je bio srećan kao kuče kad dobije kost. Naravno, tog celog dana bilo je oblačno i razvedrilo se tek uveče, kada je Sunce već zašlo za horizont. Ali to je normalna pojava. Retko kad se desi da kupovinu teleskopa prati lepo vreme. Nekada zna da bude oblačno i po nekoliko nedelja, naročito ako kupite neku baš dobru spravu. 

Solarni 1

Dobro, konačno je svanuo i vedar, sunčani dan i Steva je nestrpljivo i nekako posebno ponosan postavio teleskop na sred dvorišta. Teleskop se presijavao na Suncu. Tubus mu je bio boje zlata, sa crnim poklopcem za objektiv i crnim okularom. Stajao je na snažnom tronošcu i prosto mamio čoveka da pogleda kroz njega.

- Eh - vajkao se Steva u sebi -  Što sad ne naiđe neko da me vidi?

Prikrivao je uzbuđenje koliko je mogao pred svojom ženom Martom da ga posle ne bi zafrkavala i prijateljicama pričala da se ponašao kao dete. Pravio se da potpuno vlada situacijom i da tačno zna šta radi. A usput je razmišljao kako će Marta da zine od čuda kada joj bude pokazao sliku naše zvezda kroz teleskop. Ona, kao uostalom i većina drugih ljudi, pojma nije imala o sistemu sveta. Po njoj bi Zemlja mogla da bude i kocka oko koje kruži Sunce. Jednostavno o tome nije razmišljala i baš zato ima, razmišljao je Steva, da se zabezekne… „Baš bi bilo fino da sad dođe neko, neki prijatelj, ma i daljnji komšija“ razmišljao je nepovezano Steva „pa da mu pokažem…“

Sunce je već visoko odskočilo pa su njegovi zraci sad prolazili kroz tanke slojeve atmosfere što je bio uslov za dobru sliku u okularu. Konačno, posle četrdeset minuta raznog nameštanja, podešavanja i premeštanja teleskopa po dvorištu, Steva pažljivo, gotovo u verskom zanosu, sa žarkom željom da vidi kako Sunce stvarno izgleda, lagano prisloni oko na okular. Bleštavi Sunčevi zraci nam ne dozvoljavaju da vidimo njegovu površinu i tokom čitave istorije ljudske civilizacije, od prvog svesnog pogleda u nebo, čovek je čkiljeći mogao da vidi samo bleštavi bledo-žuti disk naše zvezde. I to je tako bilo sve dok se nisu pojavili teleskopi čiji su filteri bili u stanju da blokiraju zaslepljujuće zrake i posmatraču otkriju samu površinu Sunca. 

Dakle, sa žarkom željom da vidi kako Sunce stvarno izgleda, Steva lagano prisloni oko na okular. Dva puta trepne, namršti se, trepne ponovo, ali ma koliko se naprezao, nije video ništa. Ama baš ništa. U okularu ga je dočekalo totalno crnilo bez i trunke svetlosti, ili stručnije rečeno, ni jedan jedini foton nije dospeo u okular!

To je Stevu prvo malo zbunilo, a zatim i zabrinulo pa je uz rizik da ga spazi žena, odlučio da ipak pročita uputstvo o montiranju i postavljanju teleskopa. Samo je čekao da mu ona dovikne: „A ti to ne znaš kako se montira?“ što bi ga posebno iznerviralo pa je na brzinu smislio odgovor kako eto treba teleskop kolimirati pa eto čita parametre. Naravno, ona nije znala šta je to „kolimiranje“ pa je mogao da kaže i takvu besmislicu. Međutim Marta ga uopšte nije gledala već je plevila cveće po dvorištu, pa je on nastavio sa radom. Ali ni posle narednih 50 minuta zavrtanje i odvrtanja dugmića na teleskopu stanje u okularu se nije popravilo. Pa ni kroz sledećih 30 minuta. Videlo se samo crno crnilo. A onda, kada je već počeo da ga hvata očaj, on sa olakšanjem spazi da nije skinuo poklopac sa objektiva. Kamen mu je sa srca pao i samo se osvrnuo da vidi li ga žena posmatra. Brzo je skinuo poklopac sa objektiva i onda vesela srca prislonio oko na okular. 

Ali u okularu je i dalje bio mrak. Ništa se nije videlo. Stevan je piljio u crno zjapeće crnilo i mislio na svojih hiljadu evra.

Te noći nije spavao od sekiracije, a sutradan je krenuo ispočetka. Pre svega, popravio je sve ono što je u nestrpljenju pokvario prethodnog dana i krenuo da postavlja i podešava teleskop po uputstvu. Ispočetka. I zaista posle nekog vremena u okularu je počela da se pojavljuje mutnjikava slika, Stevi je zaigralo srce i kroz četiri sata mudrovanja, finog podešavanja i čekanja da se sa neba sklone oblaci, konačno se u okularu pokazalo Sunce. I to kakvo Sunce! Pojavilo se u svom najraskošnijem izdanju, sa puno detalja o kojima je Steva samo čitao u knjigama i ponešto video na fotografijama napravljenim na velikim astronomskim opservatorijama.

A onda se desilo nešto čudno. Kada je video narandžasti Sunčev ključali disk pun granula, pega, energetskih izboja, kada je video protuberance po obodu diska – Steva je zanemeo. Skamenio se! Zijao je 15 minuta netremice posmatrajući užarenu kuglu, zatim je sklonio pogled, gotovo zabrinut. Ponovo je pogledao i ponovo sklonio pogled. Nije skakao od sreće kao onda kada je prvi put kroz teleskop video Krab maglinu, nije je zvao komšiluk da baci pogled kroz okular kao onda kada je prvi put ugledao Saturnove prstenove, i crvenu pegu na Jupiteru i kada je satima objašnjavao svojim gostima šta to gledaju i da su male, sasvim sitne zvezdice pored planete Jupiter zapravo njegovi sateliti koje je još Glailej jedne zimske večeri, samo četiri stotine godina ranije, isto tako gledao, i kako je to osmatranje starog naučnika dovelo do revolucije u ljudskom poimanju sveta.

Ovog puta Stevan je bio nem i zadivljen. Od uzbuđenja prilegao je na krevet i pogleda uprtog u tavanicu sobe, razmišljao. Jednostavno divio se prirodi. Onda je ustao i sa strahopoštovanjem ponovo pogledao Sunce. To Sunce bilo je živo. Nemo, 150 miliona kilometara dalje, izbacivalo je dugi mlaz plazme u prostor brzinom od 2000 kilometara u sekundi. Granule su vrile, magnetne silnice izbijale sa površine, a povremeno bi se na rubu Sunčevog diska pojavile snažne hromosferske eksplozije. Zanemeo je pred tom veličanstvenom energijom zvezde koja lebdi u beskraju svemira, milijardama godina isijava svoju energiju i obasjava našu planetu. Svega četiri procenta te energije dospeva na Zemlju. Ipak to je sasvim dovoljno da na ovoj planeti život buja. A koliko zvezda, poput Suca ima u galaksiji, koliko u svemiru. Koliko svetova osvetljavaju ta druga sunca i daju im energiju. Koliko je drugih života rasejano po univerzumu. Od te pomisli Steva se naježio. Ošamutila ga je misao o veličanstvenosti kosmosa. 

Otišao je zatim opet do teleskopa, ponovo sve podesio, naciljao Sunce koje je već malo odlutalo po nebu i svečano pozvao svoju ženu da joj pokaže čime se to on bavi. Uzvišenim glasom joj je objasnio da će videti silovitu moć prirode od koje čitav život na planeti zavisi i zatim ju je pustio pred okular. U stavu mirno čekao je njenu reakciju spreman na dodatna detaljna objašnjenja o teleskopu, o njegovim filterima, o Suncu, o životu.  

Marta se sagla, naciljala okom. Videla je daleku narandžastu kuglu i sve što je trebalo. Piljila je jedan minut, zatim je odmakla oko, uspravila se, uprla prstom u teleskop i rekla: „I ti si dao 200 evra da bi video pomorandžu! E Stevane, Stevane.“

Zatim je otišla da plevi cveće.

Solarni 2