Posvećeno 26. Konferenciji Ujedinjenih nacija o klimatskim promenama (COP26),

održanoj u Glazgovu, od 31. oktobra do 12. novembra 2021. godine.

<< I deo

I tako sam, posle više decenija učenja i maštanja, dospeo u samo središte stvorenog i nestvorenog sveta, u kome je “centar svugde, a kružnica nigde”, kako je rekao Paskal. U svojoj mašti,  dospeo sam u tačku koju matematičari i fizičari zovu egzotičnim i nejasno definisanim pojmom – zovu je, tačkom singulariteta.

Predanje kaže, da u tom Singularitetu, još od pre vremena i pre bilo čega, boravi i mašta-stvara nestvoreno biće, takođe veoma zanimljivog i jedinstvenog imena, čuveni Ideologije, po čijim idejama i zamislima je nastao ceo Univerzum, u samo jednom trenu. I to, u onom trenu, kad je Ideologije pomislio na šareni svet... šaren i lep baš poput ovog našeg... baš kao u dečijim snovima bajkama. Čista magija.   O svemu tome sam već pisao u mojoj Legendi o tri kćeri Svemira i u teoriji o Kosmosu, tj. u Teoriji o IzMišljenom svetu – Alisi iza “Plankovog zida.”  

U najnovijim naučnim razmatranjima dramatičnih promena koje su zahvatile našu planetu, preteći da unište našu civilizaciju, u emisiji NG “Tajne kosmosa sa Morganom Frimenom”, iznosi se krajnje neobična i veoma smela pretpostavka, da je Svetski okean najveće i  najinteligentnije biće na planeti. Pri tome se misli na sveukupnu vodenu masu na zemlji, koja, kao što je  poznato, pokriva 71% površine naše planete. (Shodno ovoj činjenici, logično bi bilo da se naša planeta zove Vodolija, ili nekako slično).

slika 1

Najdublje messto – 11000m

Naime, smatra se da je Svetski okean premrežen električnim nitima koje međusobno povezuju sav biodiverzitet koji živi u vodi, a on je još uvek neistražen i zagonetan u toj meri, da se istraživači češće iznenade i oduševe istovremeno, nekim novim, krajnje neočekivanim i čudesnim otkrićem u okeanskim dubinama.

slika2Morske struje

Skoro svi su čuli za toplu, golfsku struju, koja teče uz istočne obale američkog kontinenta, pa negde gore, desno od Grenlanda  i prema severnom g. polu, ponire u ledene dubine, donoseći sveži kiseonik, neophodan morskim bićima. Takođe je dobro poznato da, poput stalnog kruženja vode u atmosferi, postoji i stalno kruženje dve struje u Svetskom okeanu: jedna, površinska, topla, sa istoka na zapad i druga, dubinska i hladna, koja kruži u suprotnom smeru, takođe celiim okenaom, da bi izbila na površinu i spojila se sa početkom tople struje.  Kao nekakva ogromna reka, koja tako teče svetksim vodama, meša vodu, raznoseći kiseonik i hranljive materije neophodne za život i opstank živog sveta u vodenim uslovima.

Već nekoliko puta pominjem kiseonik, jer je u tome poenta. Naime, na okeansko dno i uopšte, u morskim vodama, talože se ogromne količine organske materije koje potiču od izumrlih morskih bića (riba, životinja, morskih biljaka,  mikroba, planktona, ali i od, sve veće količine organskih materija sa kopna i lanca ishrane na njemu.). U tim naslagama je “zaposlena “ nezamisliva količina bakterija koja razgrađuje organski materijal. Produkt te razgradnje, između ostalog, je i velika količina metana, koji je dole zarobljen u tim debelim,  nataloženim slojevima organske materije.

Opasnost od tog metana postaje dramatično aktuelna ako se Svetko more zagreje za 4-6ºC više nego što je “normalno”. Do polovine prošlog veka, normalno je bilo 14ºC, a sada smo planetu zagrejali na 15,5ºC. Ako bi se planeta pregrejala, bile bi oslobođene ogromne količine metana u atmosferu, a on ima nekoliko puta jači efekat staklene bašte nego CO2 . Nastao bi eksponencijalni porast tog efekta i pregrevanje planete bi potpuno izmaklo svakoj kontroli.

No, tu nije kraj mogućoj katastrofi. Već smo uveliko preterali sa zagađenjem svih vodotokova na površini i u plitkim podzemnim vodama; na obalama mora i okeana, a svo zagađenje, na kraju, zavarši u okeanu. Opisano pregrevanje bi prekinulo lanac kruženja vode u Svetskom okeanu. Podvodna, hladna struja, bi ostala bez kiseonika. U njegovom nedostatku, bakterije koje razlažu  nataloženi organski otpad, počele bi da proizvode veoma, veoma otrovni gas, vodonik-sulfid H2S (sumporvodonik) –  gas močvvara, jezera u nestajanju, bara, ustajalih rečnih voda... koji ima zagušljiv, otrovan i nepodnošljivo smrdljiv miris na pokvarena jaja.

No, da dovršim svetsku priču. Ako se u Svetskom moru, tj. na njegovom dnu, proizvede nezamislivo velika količina vodonik-sulfida, te on izroni i dospe u atmosferu, pomoriće sav živi svet na kopnu, pošto je to već učinio u okenaima i morima, jer je dole i nastao.

Naučnici misle da će to biti šesto, veliko izumiranje na planeti. (neki smatraju da je već u toku). Takođe, sada se smatra, da su i prethonih pet izumiranja dogodila se kao posledica izliva besa Svetskog okeana i masovnog trovanja živog sveta vodonik-sulfidom. Ostali faktori, kao što su vulkani, udari asteroida, zemljotresi i sl. koji su, do sada, smatrani glavnim uzrokom velikih izumiranja živog sveta na planeti,  mogli su imati samo lokalni ili regionalni uticaj.

Kaže se, da Svetski okean ima sposobnost da “misli”, jer ima neuporedivo veću “neuronsku” mrežu od čoveka, kojom povezuje sva zbivanja u svojim vodama i "zna" šta se događa u celom okeanu.  Ako “proceni” da je preteća opasnot prevelika za sam okean, nastaće vodonik-sulfid, jer je manja šteta da sve ostalo izgine, nego nestane sav život u samom okeanu, kao najvećem živom biću, koje je konačni čuvar života na planeti. Čak, ako bi nestao sav višećelijski život na kopnu i u vodi, iz preostalih mikroorganizama u okeanu, razvio bi se novi, višećelijski život u okeanu, jer je on sam, najveće živo biće na našoj planeti. Toliko je smela najnovija teorija o životu! Biće potrebno još mnogo naučno-istraživačkog rada i napora da se potvrde (ili ospore), ove, zaista krajnje smele i neoverovatne pretpostavke.

No, svakodnevno svedočimo veoma učestalim, burnim i dramatičnim reakcijam planetarnih razmera i visokog inteziteta; planeta pokazuje svoje drugo lice i da ona neće propustiti šansu da energetski bilans uravnoteži po meri prirodnih sila koje imaju svoje zakone i ne mare što naša civilizacija ne ume da nađe neophodnu meru u potrošnji energeetskih resursa planete i uskladi svoje postojanje i život sa prirodnim zakonima, na opšte dobro i korist.

Zato, čuvajmo životnu sredinu: ne secimo drveće i šume; ne bacajmo hranu i otpad nego ga reciklirajmo i vratimo energiju prirodi; ne zagđujmo vode, vazduh šume... čuvajmo Prirodu! Posebno čuvajmo Svetski okean, kao glavni rezervoar života na našoj planeti, jer time čuvamo sebe i svoje potonje naraštaje. Inače... neće biti druge šanse za čovečanstvo.

 << I deo