VojaDana 30. oktobra 1938. godine u 20 časova na radio programu CBS-a bila je novela H. G. Velsa (H.G.Wells) “Rat svetova. Mada je u originalnom delu radnja smeštena u viktorijansku Englesku, Hauard Koh (Howard Koch) je u radio adaptaciji celu priču premestio u savremenu Ameriku, u pitomi Nju Džersi. “Loši momci” u ovoj priči su Marsovci: stigli su u monstruoznim ratnim mašinama iz kojih toplotnim zracima i otrovnim gasom polako ali temeljito uništavaju ne samo na hiljade ljudi, nego i sav živi svet na Zemlji. Napetost i panika rastu dok se neprijatelj približava Njujorku. Svi su izgledi da će kraj za ljudsku rasu biti tragičan, ali su u raspletu priče Marsovci ipak pobeđeni i uništeni, i to ne zaslugom ljudi nego bakterija i virusa, za koje nisu imali razvijen imunološki sistem odbrane.

Priča je za to doba bila originalna kao malo šta dotad viđeno, ali to nije bilo dovoljno nemirnom duhu 23-godišnjeg Orsona Velsa (George Orson Welles). On se potrudio da emisija ne liči na priču, nego je predstavio u obliku radio vesti. 

wellesradio
Orson Vels tokom realizacije drame

Efekat je prevazišao sva očekivanja. Po celoj zemlji ljudi su u panici istrčavali na ulice i padali u očajanje uplašeni za svoj život i za sudbinu sveta. U studiji Invazija sa Marsa: psihologija panike, koju je na Prinstonskom univerzitetu vodio Hedli Kentril (Hadley Cantril), utvrđeno je da je od šest miliona ljudi, koliko je pratilo ovu radio-dramu, svaki šesti mislio da sluša prenos stvarnog događaja. To znači da je rezultat ove šale bio milion na smrt preplašenih ljudi! Neki od njih izlazili su sa oružjem u rukama i pucali u uličnu rasvetu i u vodotornjeve. Policija je registrovala čak i pokušaje samoubistava, jer bilo je i nesrećnika koji bi radije umrli od svoje ruke nego od oružja zlih Marsovaca. 

Pomenuta psihološka studija pokazala je da je koren ovog događaja bio znatno složeniji nego što se tada pretpostavljalo. Po nekim zaključcima, moglo bi se reći da je strah od Marsovaca dobrim delom bio strah od nemačkih nacista, jer su samo nekoliko meseci pre emitovanja priče Hitler i Čembrlen na sastanku u Minhenu za dlaku izbegli rat čiji se početak očekivao još u martu. Situaciju je zaoštrila i službena nota kojom je nedugo pre emitovanja priče američki predsednik Ruzvelt poslao upozorenje Hitleru da se odrekne teritorijalnih pretenzija prema svojim susedima. Tako su neki Amerikanci, koji su čuli samo deo radio-drame, pomislili da čuju informaciju o nemačkom napadu na njihovu zemlju. Evo izjave jednog građanina: 

Bio sam siguran da su Nemci došli da nas otruju gasom. Kad je spiker rekao da su to Marsovci, pomislio sam da on zapravo i ne zna da je njih po- slao Hitler.” 

Amerika je u to vreme bila u strahu od rata, ali ne od napadača sa Marsa nego od mnogo bližeg neprijatelja: Trećeg rajha. Nepunu deceniju kasnije, kada je nacizam pobeđen, politička karta sveta počela je da se menja a s njom i priče i filmovi o vanzemaljcima. Sve manje je bilo Marsovaca naoružanih izvorima smrtonosnih zraka i otrovnog gasa, a sve više su dolazili kao posrednici koji će pomoći ljudima da okončaju svoje sukobe i da lepše žive. Ipak, “zamena teza” iz prvog fiktivnog napada vanzemaljaca ostaće model po kome ćemo često moći da objasnimo razloge naših strahova i otkrijemo neispunjene želje. 

Posle ove studije i psiholozi sa mnogih drugih svetskih univerziteta vršili su veliki broj analiza ove masovne histerije. Evo kratkih rezimea i zaključaka najpoznatijih studija: 

- Okvir znanja i iskustvo svake osobe ima snažan uticaj na to kako će spoljna zapažanja biti interpretirana i prihvaćena kao realnost (Buckhout 1974). 

- Opažanje je vrlo nepouzdano i sklono greškama (Loftus 1979; Wells i Turle 1986; Ross, Read i Toglia 1994). 

- Ovaj efekat je već bio poznat kao rezultat stresnih, dvoznačnih i nedefinisanih događaja (Sherif i Harvey 1952; Asch 1956; Krech, Crutchfield i Ballschey 1962). 

- Ljudski mozak ni po čemu ne funkcioniše kao video-kamera i
ne može da memoriše svaki podatak koji su čula registrovala. Ljudi interpretiraju informacije ne onako kako su viđene, nego onako kako ih je njihov mozak obradio. Sećanja na događaje nisu statična i nepromenljiva, nego se povremeno obnavljaju i rekonstruišu.
(Loftus i Ketcham, 1991). 

Zaključak ove poslednje studije potkrepljen je primerom svedočenja gospođe Džejn Din (Jane Dean), koje je citirao Kentril u prvoj studiji. Ona je rekla da je najrealističniji deo radio-drame bio onaj u kome se govorilo o “mlazevima plamena koji su se prolamali kroz celu zemlju”. Istina je, zapravo, da se u celoj drami ne pominje nikakav plamen a još manje mlazevi. 

Prošlo je više od šezdeset godina od ovog događaja. Jesmo li izvukli neku pouku? I, što je još važnije, može li sve to ponovo da se dogodi? 

Na ovo pitanje lakše ćemo odgovoriti ako se pre toga zapitamo da li je sličnih paničnih reakcija bilo i u prošlosti. Tada nije postojao radio kojim bi bilo moguće izazvati munjevitu reakciju kao 1938. godine, ali treba se setiti masovnog straha tokom Srednjeg veka, izazivanog verovanjem u ljude koji se pretvaraju u razne životinje, naročito u vukove (takozvani vukodlaci). Takođe, u 17. i 18. veku postojao je masovni strah od veštica i đavola, što je imalo za posledicu lov na veštice i inkviziciju. Ovu paniku desetine hiljada nedužnih ljudi platilo je umiranjem u najtežim mukama. 

Da, takva panika može da se ponovi i danas, možda i u većim razmera- ma. Tema ovoga puta ne mora da bude opasnost iz svemira - na svetu toliko ljudi veruje u natprirodne pojave da su mogućnosti zapravo još šire. Teško je prognozirati kakve sve oblike ova panika sada, na ulasku u 21. vek, može da poprimi. Ali uz tako rašireno verovanje u onostrano, “gorivo” za ovu paniku itekako postoji i čeka samo da još jedan genije, kao što je bio Orson Vels, zapali fitilj. 

Izvod iz knjige: Voja Antonić "Da li postoje stvari koje ne postoje"


Noć koja je uspaničila Ameriku
Priručnik o teorijama zavere
Krenkovi
Trol i kako se spasti