ISS odlazi u povijest
Godinama traju debate o tome kada će se i kako prestati koristiti poprilično vremešna Međunarodna svemirska postaja. Sada je konačno; ponos i sjaj jednog vremena odlazi u povijest početkom narednog desetljeća. Tri ruska automatizirana transportna broda tipa Progres biti će tijekom 2030. i 2031. angažirana na filigranski zahtjevnom deorbitiranju petstotinjak tona masivne konstrukcije u vode oceana kako bi se izbjegle ljudske žrtve i materijalne štete.
Godine 1984. tadašnji američki predsjednik R. Regan naredio je NASAi da pristupi gradnji druge po redu, velike svemirske postaje SADa. Krajem sedamdesetih odiseja njihova SkyLaba samo pukom srećom nije završila fijaskom. Bilo je to financijski zahtjevno vrijeme za NASA, raketoplani su otpočeli svoju eru ali bili su sve samo ne galantni i jednostavni strojevi za filmsko platno. Rusija je tada imala eonsku prednost u gradnji svemirskih postaja. Šest njihovih Salyuta (Salyut 1-6) omogućili su gradnju velike višemodularne postaje MIR. Ruski raketoplani Buran i Pticka stajali su gotovo na lansirnim rampama sa raketnim kompleksom Energia (samo je Buran letio jednom u svemir i to u potpuno automatiziranom režimu, SF za današnje prilike a kamo li za ono vrijeme). Dogodile su se devedesete, hladni rat sišao je sa scene, Amerikanci i Rusi su udružili snage i krenuli u međunarodnu svemirsku odiseju kojoj će im se priključiti, na ovaj ili onaj način, stotinjak država diljem globusa.
Rusija je imala spremne module za MIR2, rekonstrukcijom planova izmješana su iskustva, znanje, tehnologije i novac te je ISS postao nevjerojatno dobra priča prave međunarodne suradnje u svemiru, čak i onda kada se geopolitika nalazila (tako je i danas) na crvenim linijama razdora. Od prvog modula (ruska Zarya) 1998. do danas prošlo je preko trideset godina. Vremenom, moduli izloženi okrutnim uvjetima svemira stare i otkazuju. Zahvaljujući održavanju i velikim naporima svih involviranih strana ISS će se koristiti još desetak godina, iako su tehničko-sigurnosni resursi dobrog dijela elemenata koji tvore ISS odavno prijeđeni, preostalima to slijedi uskoro.
Narednih godina na ISSu će se iskušati nove tehnologije, dodavati novi moduli, možemo reći kako će posljednje godine pred odlazak u ništavilo biti najaktivnije godine rada na čovjekovom domu u Zemljinoj orbiti. Partneri su o tome suglasni, nervoza kada će tko napustiti ISS sada je (nadamo se) nestala. U tom međuvremenu nastati će nova čovjekova obitavališta među zvijezdama. Amerikanci i Rusi graditi će manje svemirske postaje prilagođene planovima za naredna desetljeća, uključujući i putovanje čovjeka ka i na Mjesec, Mars pa i dalje u Sunčevom sustavu a u toj utrci neće biti usamljeni (Kina).
Još gotovo punih deset godina viđati ćemo sjajne prelete ISSa na našem noćnom nebu, a zatim će oni nestati kako bi ih zamijenile državne ali i privatne svemirske postaje, naravno ukoliko kao vrsta ne presudimo sami sebi radi imperijalističkih mokrih snova zaluđenih „umova“, tkz. političkih stratega i tvoraca interesnih sfera.
I nakon trideset godina od početka stvaranja ISSa na našim prostorima gotovo je nepoznata situacija koja se odvijala početkom devedesetih kada se razmatralo koji će naziv nositi međunarodna svemirska postaja. Jedan od par zaključnih prijedloga bio je da nosi ime Hermana Potočnika, našeg čovjeka rodom iz Pule. Herman Potočnik je 1929. napisao knjigu „Problem vožnje po svemiru – raketni motor“, rudimentarno važno djelo s područja astronautike koje je bilo osnov za čovjekov put po svemiru. U to vrijeme na našim prostorima nije bilo sluha niti snage da se makar i pokuša poduprijeti takva nakana. Nema je ni danas. A mi svi zajedno moramo raditi na pravim vrijednostima društva u kojemu ćemo živjeti, na kojima će počivati životi naših potomaka.
Tko zna, možda jednog dana postanemo svijesni sebe..možda prije nego zvijezde padnu sa neba.
