Napokon je i službeno objavljena utrka za novo doba Ruske kozmonautike. Roskosmos traži od tamošnjih kompanija za svemirske tehnologije da u naredne dvije godine završe tehničke studije, prototipove i usvoje tehnološke pretpostavke za novi tip svemirskog broda. Pod nemaštovitim nazivom PTK NP krije se već dijelom razrađen projekt svemirskog broda u dvije inačice – okosnice zahtjevnih planova svemirskih istraživanja s ljudskom posadom.

PTK-Z i PTK-S imaju razvojni prioritet u naredne dvije godine, izjavljeno je iz Roskosmosa. U prvoj se inačici radi o letjelici sastavljenoj od tri modula namijenjenoj za dugotrajne, autonomne svemirske misije, dok druga pretpostavlja korištenje te iste tehnologije ali u „light“ inačici s dva modula za kraće svemirske misije i opsluživanje svemirske postaje.

Letjelice će moći ponijeti dva do četiri člana posade s autonomijom svemirskog leta od 7 do 21 dan. Iako je riječ o letjelicama koje se temelje na novim tehnologijama, osnovna tehnička pretpostavka naslijeđena je od postojećih svemirskih brodova tipa Sojuz. Pogonski modul, modul za dugotrajni boravak u svemiru te kapsula za povratak astronauta na Zemlju u različitim kombinacijama zapravo su jasan znak o velikim planovima Rusije za budućnost. Iako to u publiciranim materijalima nije eksplicite navedeno, iz predočenog jasno se vidi kako je riječ o novoj svemirskoj odiseji čiji je zadatak ne samo let u Zemljinoj orbiti već – let na Mjesec. Tehnički planovi pretpostavljaju i postojanje tkz DGO modula čija je namjena mogućnost spajanja većeg broja letjelica u Zemljinoj ili Mjesečevoj orbiti. Same letjelice PTK-Z i PTK-S imati će mogućnost međusobnog spajanja (i spajanja s drugim letjelicama) i bez ovog DGO modula. Zahtijeva se mogućnost radne visine leta od 200-500km iznad Zemlje, no istovremeno letjelice moraju biti sposobne „više od tri dana“ boraviti na visinama od preko 1000km i „većim“ te zaštiti posadu od snažnog svemirskog zračenja. Modularnim pristupom te pravilnim odabirom tehnologija i dizajna ova generacija svemirskih brodova, uz naknadno razvijene inačice s posebnim zahtjevima, ima zadatak opsluživanja program pilotiranih svemirskih brdodova u narednih 20-30 godina, a u tom vremenu svakako su pozicionirani letovi na Mjesec i stvaranje prve tamošnje ljudske kolonije. Početne radne inačice Mjesečeve orbitalne postaje (LOS) te najave o novoj Ruskoj svemirskoj postaji u Zemljinoj orbiti (OPESK) uklapaju se u tehničke pretpostavke PTK NP projekta.

Razvoj ovih svemirskih brodova zahtjeva i novu raketu koja će ih moći ponijeti u svemir. Nade se polažu u koncepciju RUS M rakete. Novu tehnologiju udomiti će raketodrom Vostochny koji se upravo gradi na Ruskom dalekom istoku. Sve ove nove tehnologije pažljivo se pripremaju već godinama. Značajni dijelovi opreme zapravo su već i iskušani u postojećim letjelicama a drugi kao prototipovi iz ranijih programa čije je svjetlo dana ugasnulo još i prije zore s nekad posrnulom Ruskom privredom.

Zanimljivo je kako će se i pored svih ovih novih tehnologija nastaviti koristiti i postojeća tehnika koja datira od prije četiri desetljeća. Iskušane, u praksi potvrđene, jeftine a dobre letjelice (Sojuz, Progres) ostati će u upotrebi još najmanje deset do petnaest godina. Postoje i planovi da se isti „nabildaju steroidima“ kako bi se envelopa proširila njihove upotrebe. Možda čak i do Mjeseca za što su izvorno i bili planirani početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća!

Time se minimalizira tehnološki rizik usvajanja novih tehnologija koji se amerikancima prije tri desetljeća dogodio s projektom „space shuttle“ a sada i s projektom „Constellation“.