Učim sat. Ali prvo da kažem nešto.

applewathcVeć neko vreme verujem da ovaj svet nije realan, a dokazi za takav moj stav samo se roje. Poslednji u nizu je Eplov sat koji sam dobio prošlog meseca od svoje porodice. Paa, neke funkcije tog sata su zaista sasvim nemoguće. Molim vas lepo, sat da meri moj puls, koliko kalorija sam potrošio, da prima poruke... U toj kutijici? Ta to je smešno i pomisliti.

Postoji set nekih programa koje možete da dodate po želji, a taj set se zove, pazite sad: «komplikacije». Komplikacije! Tako nešto blesavo postoji samo u snovima. Komplikacije! «Instaliraću neke komplikacije da mi bude jednostavnije». Svašta!

Zato ja mislim da sve to nije realno i da takav uređaj još nije izmišljen. Uostalom nema ga ni u Zvezdanim stazama. Ne-re-al-no! Osećam se kao moj deda Živko koji se našao u čudu kad je prvi put video mali tranzistorski radio aparat na baterije. Bio je potpuno sluđen. Zamišljeno je išao kroz kuću i mrmljao podignutih obrva: «Ajde razumem radio, on se bar u zid uključi, a ovo čak i nema žice... A ipak svira». I štagod da smo mu govorili on je samo mrmljao: «Razumem ja šta ti govoriš, ali nije mi jasno kako? KAKO!?

Isto je i sa ovim satom: kako? Možete svašta s njim, samo ne znate kako to on radi i kako je to uopšte moguće. Možete da telefonirate, da fotografišete preko telefona, da otvorite garažu, slušate muziku, vidite koliko je sati, koji je dan... Meni, naravno, fali garaža.

Ili recimo kažete: «Hey Siri» i pitate nešto - kakvo je vreme u Horgošu, koliko je daleko Istambul, kada se rodio Ajzenhauer i to vam se sve lepo ukaže na telefonu.

Kako je sve to moguće? Čekam da se probudim.

Dobro, dok se to ne desi, učim sat. Navukao sam neke tutorijale i manuale, ali pre svega toga hoću da istražim User Guide. Pročitao sam 140 stranu - od 251! Mnogo bre. Ali je zanimljivo. Ima jako maštovitih rešenja, zatim jako zanimljivih itd. Na žalost većinu ću sigurno brzo zaboraviti, ali šta da radim, to je neminovno.

Pritisneš dugmence na satu, a telefon počne da svira piiib, piiib. Ako malo zadržiš prst onda telefon počne i da bljeska blicom. I sve tako neke stvari radi. Onda na mapi nacrta gde sam, pa gde sam sve išao, kojom brzinom, u koliko koraka, pa čak i kakvo je vreme bilo. Neverovatno! I koliko mi je u tim operacijama kucalo srce.

Sve me to za sad zabavlja mada sam svestan da sat hoće da preuzme kontrolu nad mojim životom. Već je počeo, suptilno i donekle pokvareno da me nagovara na neka ponašanja koja ja inače svesno izbegavam. Recimo, da radim neke fizičke vežbe. Ili neke baš gluposti. Evo malo pre me je nežno dodirnuo i rekao da je vreme za disanje! I onda počeo da mi daje ritam disanja, divnom, tananom animacijom u rezeda pastelnoj boji. A pre toga mi je sav veseo javio da treba da ustanem i malo se prošetam. I sve to tako javlja sa puno vedrine, optimizma i vere u mene. Pa onda počne da me hvali što sam lepo uspeo da ostvarim zadatak. Koji bre zadatak?! Otkud meni zadatak? Ko je to odredio? Ali ne vredi se s njim raspravljati. On samo trepće i guguče i topi se od miline što sve lepo slušam. I sve to tako prefrigano radi da imam osećaj da sam sultan, iako sve radim kako on hoće.

Uglavnom, dobio sam do sada devet virtuelnih medalja koje, iz nekog razloga, mogu da vrtim na ekranu. I naravno mogu da ih šerujem. I sve me to nervira, ali primetio sam da i kad se najviše naljutim na sat ne mogu uveče da odolim, a da mu ne kažem: «Hej Siri, play Spill the Wine».

Ili nešto drugo od milion pesama na raspolaganju.