Cijeli život provodi pod zemljom u svojim tunelima i jazbinama. Oči su mu atrofirale tokom evolucije i prekrivene su kožom, zbog čega je vrsta i dobila naziv slijepo kuče. Jako slabo čuje, ne voli društvo i interakciju sa drugim jedinkama, a odlično se orjentiše u potpunom mraku. Živi mnogo duže od ostalih glodara a njegova izražena otpornost na tumore se i dalje ispituje. Malo je poznata i u nekim zemljama ugrožena vrsta, a nastanjuje i teritoriju Crne Gore.
ZADIVLjUJUĆA EVOLUCIJA
Odrasla jedinka je veličine od 20-25 cm a mogu biti težine od 100 do 500 grama. Tijelo mu je valjkastog oblika i zemlju kopa zubima dok noge koristi za izbacivanje zemlje. Slijepo kuče se hrani isključivo biljnom hranom a sem korijenja samoniklih biljaka u prirodi hrani se krompirom, lukom, šargarepom i manje više svim povrćem koje se nalazi u zemlji. Zbog toga su ljudi koji se bave poljoprivredom na prostoru njegovog staništa izuzetno upoznati sa menijem ovog sakupljača povrća. U “magacinu“ slijepog kučeta se može pronaći 20-50 kg a u ekstremnim slučajevima i čak do 100 kg biljne hrane.Slijepo kuče (latinski spalax leucodon) je glodar koji pripada porodici Spalacidae i procjena je da su se pojavili prije 5.3 do 3.4 miliona godina te danas naseljavaju područje Albanije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Hrvatske, Grčke, Mađarske, Sjeverne Makedonije, Rumunije, Srbije, Crne Gore, Turske i Ukrajine. Njegov bliski rođak, bliskoistočno slijepo kuče (spalax ehrenbergi) se može naći u Egiptu, Izraelu, Jordanu, Libanu, Libiji, Siriji i Turskoj.
Mapa sa područjem rasprostranjenja slijepog kučeta sa različitim hromozomskim formama (Foto: Wikipedia)
Slijepo kuče je izuzetna vrsta sisara koja je sposobna da preživi u podzemnim galerijama gdje je nivo kiseonika samo 7%. Poređenja radi, normalna količina kiseonika u vazduhu koji udišemo je oko 21% i minimalna koncentracija koju čovjek podnosi je oko 19.5%. Sa druge strane, ova vrsta je odlično adaptirana na podzemne uslove sa visokim sadržajem ugljen dioksida. O nekim još ekstremnijim oblicima života je bilo riječi u jednoj od prethodnih kolumni. U divljini im je životni vijek nešto kraći a u zatočeništvu je bilo primjeraka koji su živjeli preko 20 godina, što je čak deset puta duže od životnog vijeka miševa ili pacova slične veličine. Kao i njihovi dalji afrički rođaci, izuzetno su otporni na stvaranje tumora i studije su pokazale da bi jedan od razloga mogla biti manja stopa prometa proteina u organizmu. Ovo zauzvrat smanjuje štetu koju izazivaju reaktivne vrste kiseonika koje se proizvode u ovom procesu.
Slavniji i dalji rođak ove vrste prisutne u Evropi je golo slijepo kuče (heterocephalus glaber) koje nastanjuje usko područje na istoku Afrike. Ova vrsta živi u zajednici, slično kako to rade mravi ili pčele a potpuno netipično za sisare. Mladunce rađa samo ženka matica a ostali imaju funkciju radilica i vojnika. Ipak, najfascinantnija stvar kod njih je dugovječnost i to što kardiovaskularni sistem i mišići ne pokazuju značajno propadanje usled starosti te mogu doživjeti i 30 godina što je zavidan životni vijek za glodare. Njihova izuzetna sposobnost je činjenica da su imuni na tumor i praktično ne osjećaju bol. Zbog ovih osobina su već dugo predmet ispitivanja i proučavanja.
Magnetna navigacija
Opstanak i reprodukcija vrste umnogome zavisi od prostorne orjentacije i sposobnosti da se locira hrana, partner, putanja za bijeg od opasnosti kao i svijest o lokacijama susjednih jedinki iste ili drugih vrsta. Životinje koje žive na površini imaju oko sebe složeno okruženje koje pruža dosta znakova za orjentaciju. To mogu biti neki poznati orjentiri na Zemlji ili Sunce i zvijezde koje recimo za orjentaciju koriste neke vrste ptica. U odnosu na njih, sisari koji žive u zemlji u kojoj je broj senzornih podražaja izuzetno ograničen morali su da razviju posebne senzore za orjentaciju i preživljavanje. Od svih podzemnih glodara, u ovoj disciplini je najdalje i najesktremnije otišlo upravo slijepo kuče. Ova vrsta nikada ne napušta zemlju sem ako nije prinuđena na to. Sistem tunela u kom živi je zatvoren i nema nadzemnih izlaza. No, tuneli ove vrste su posebno fascinantni. Kuče pravi posebne prostorije za skladištenje hrane, gnijezdo za spavanje, toalet, prostor za ishranu. Zakržljale oči koje posjeduje reaguju samo na nadražaj svijetla te mu omogućavaju da registruje kada je zemlja koju iskopa tokom izrade tunela izgrnuta na površinu. Sluh je takođe slabo osjetljiv kao i kod ostalih podzemnih sisara. Ipak i pored tih ozbiljnih ograničenja kada su čula u pitanju, vrsta ima odličnu sposobnost prostorne orjentacije i u zatočeništvu i u prirodi. U radu koji su objavili izraelski istraživači u Tel Avivu 2001. godine, potvrđena je prethodna hipoteza da ova vrsta koristi signale Zemljinog magnetnog polja za prostornu orjentaciju. Pojašnjenja radi, Zemlja je jedan džinovski magnet koji ima dva pola, sjeverni i južni. Jezgro planete koje je u tečnom stanju stvara magnetno polje tokom okretanja. Čovjek je od namagnetisanog metala napravio iglu, koja je postavljena na osovinu u nekoj tečnosti (obično neka vrsta mineralnog ulja) tako da se može slobodno okretati. Igla onda može detektovati magnetno polje Zemlje i okrenuti se ka sjeveru i ovako funkcioniše klasični kompas. E pa nešto slično, iako nije poznato kako, slijepo kuče je dobilo „fabrički“ od majke prirode.
Ova ekipa naučnika napravila je uređaj koji će simulirati istu jačinu Zemljinog magnetnog polja, ali sa obrnutim polovima. Kao repliku mjesta stanovanja slijepog kučeta napravljen je osmokraki lavirint koji u sredini ima centralni prostor iz kojih ide osam tunela, a na kraju svakog je po jedna prostorija. Širina tunela je izvedena kao u prirodi, u skladu sa širinom tijela životinje. Unutra je ubačena i hrana (mrkva i kuglice za pacove), materijal za pravljenje gnijezda i ostavljeni su dva dana da se “skuće” i organizuju.
Slijepa kučad su podijeljena u tri grupe. Prva grupa se slobodno kretala pod uticajem prirodnog magnetnog polja Zemlje. Drugoj je uključen uređaj za izmjenu polova magnetnog polja, a treća grupa je prvo testirana sa prirodnim pa sa vještački indukovanim poljem. Prva grupa je izraženo birala južnu stranu za skladištenje hrane i pravljenje svog gnijezda (svaka životinja je bila u svom posebnom lavirintu). Druga grupa je dominantno birala sjevernu stranu usled promjene magnetnih polova. Treća grupa je u prvoj varijanti (sa prirodnim polovima) radila isto što i prva grupa a posle promjene polariteta isto što i druga grupa.
Sem samih rasporeda prostorija, rađen je i test postavljanja nagrade, parčeta jabuke u jednom dijelu tunela i testiranja u normalnim okolnostima i sa zamijenjenim polovima. Prva grupa je postizala puno bolje rezultate u pronalaženju nagrade od druge grupe koja je očigledno bila dezorjentisana. Primijećeno je da slijepo kuče koristi samo jednu prostoriju za spavanje i boravak, odnosno sklonište iz kog najlakše i najbrže može pobjeći u slučaju opasnosti. Takođe, sva hrana se skladišti u jednoj prostoriji i stoga je veoma važno da životinja sa bilo kog dijela svoje teritorije zna gdje se nalaze ove dvije najvažnije prostorije.
Stanište i način života
Stanište ove jedinstvene životinje su uglavnom stepe, travnjaci, livade i pašnjaci, od nivoa mora (kod nas uglavnom od 700mnv) pa do 2400 mnv. Mogu se naći i na šumskim čistinama ili voćnjacima. Više vole duboko, rastresito i dobro drenirano tlo i nema ih u šumama, močvarama, stjenovitim predjelima i intenzivno kultivisanim područjima. Mreža tunela koje kopaju se sastoji uglavnom iz većeg kraka i sekundarnih tunela koji se odvajaju od glavnog. Jedinka može iskopati i do 7 metara tunela dnevno, izbacujući oko 10 kg zemlje na površinu. Ukupna dužina mreže tunela kreće se od 65 do 200 metara i prostire se na površini koja ide od 200 do 1000 m2. Periferni tuneli koji se koriste za ishranu su obično na dubini od 15 do 25 cm, a oni trajni dostižu i do 4 metra dubine. Gnijezda su obično na dubinama od 25 do 50 cm i obložena su travom. Žive usamljeničkim načinom života i agresivni su prema pripadnicima iste vrste. Opasnost im vreba od lisica, lasica, svraka, orlova i sličnih ptica grabljivica. Ženka na svijet donosi obično od 2 do 4 mladunca koji se odvajaju nakon 2-3 mjeseca od majke. Slijepom kučetu se sužava stanište usled razvoja poljoprivrede i urbanizacije. Ovo je naročito izraženo na teritoriji Mađarske, Srbije, Hrvatske i Rumunije. Cijela Panonska nizija postaje sve negostoljubiviji prostor za ovu vrstu, a od izgradnje granične ograde između Mađarske i Srbije došlo je i do fizičkog razdvajanja populacije (temelji ograde idu duboko u zemlju). Jedan od problema za brojnost populacije je stvaranje sve više podvrsta koje se ne mogu pariti međusobno. Vremenom, usled fizičke odvojenosti jedinki tokom nekog perioda dvije grupe životinja postaju genetički različite i ne mogu imati zajedničko potomstvo. Procjenjuje se da je njihova brojka u Mađarskoj i Srbiji spala na ispod 400 jedinki.
Značajna ali neistražena vrsta u Crnoj Gori
Na teritoriji Crne Gore, prisustvo ovog majstora navigacije je zvanično evidentirao dr. Boris Petrov 1968. godine na rejonima Sinjajevine i Čakora. Nekoliko godina kasnije, Poljoprivredni institut Titograd registruje populaciju i na prostoru Bjelasice i Jelovice. O brojnosti slijepog kučeta u Crnoj Gori nema podataka a pretragom na internetu se sem rada Velizara Velimirovića iz 1978. godine ne može naći puno informacija. Međutim, slijepo kuče je itekako poznato svima koji se bave poljoprivredom u predjelima Sinjajevine, jezerske površi Durmitora i Krnova jer su to idealni prostori za ovog podzemnog glodara. Štete pravi u prvom redu izbacivanjem zemlje u vidu gomila koje mogu biti poprilično velike i po ovom su uglavnom lako razlikuje od krtice čije su zemljane humke mnogo manjih dimenzija. Na livadama koje su ispresijecane mnoštom humki slijepog kučeta se ne može izvoditi kosidba sa mehanizacijom, pa se smanjuje i njihova korisna površina. Takođe, važi za jednog od glavnih neprijatelja krompira i njihovo uklanjanje iz njiva zna biti jako mukotrpan posao.
Vrlo često dolazi do miješanja ove vrste sa krticama. Osim glavne razlike u veličini i količini zemlje koju izbacuju, važno je napomenuti da se krtice hrane glistama, bubama i ostalim insektima, a da je slijepo kuče isključivo biljojed. Na našim prostorima je prisutan i naziv zemunac usled zemunica koje pravi gurajući zemlju iz tunela na površinu.
Asocijalna vrsta sa izraženom senzorikom
Sa izuzetkom perioda parenja i laktacije tokom zime, mužjaci i ženke žive sami tokom cijele godine. Oni patroliraju svojim sistemom tunela i brane svoju teritoriju. Za ovu vrstu, bliski susreti sa drugim primjercima doživaljavaju se veoma stresno i proizvode ekstremnu agresiju kod obje strane, koja se često završava smrću jedne ili obje jedinke. Kišna i sezona vlažnog zemljišta predstavlja period kada mužjaci odlučuju da prokopaju nove tunele kako bi krenuli ka ženkama. Ženka sa druge strane odlučuje da li će prihvatiti inicijativu ili će to biti okarakterisano kao upad u njenu teritoriju. Ciljanje i navigacija ispod zemlje ka udaljenoj ženki je poprilično složen senzorski izazov pa je kombinacija magnetne orjentacije sa signalima koje životinje daju jedna drugoj od izuzetne važnosti. Samo parenje i kasnije uzgoj mladunaca je izuzetak kada je izolovani život ženke u pitanju, da bi posle dva do tri mjeseca bio vraćen na uobičajeno stanje jer se mladunci osamostaljuju.
Nedostaje im spoljna ušna školjka, te registruju samo niže frekvencije (Foto: Wikipedia)
Njihove sposobnosti koje izazivaju pažnju se ne završavaju na preciznoj magnetskoj orjentaciji. Slušni sistem koji posjeduju prilagođen je za nevokalnu, odnosno vibracionu ili seizmičku komunikaciju. Vibracioni signali se prenose zemljištem u kom se nalaze, a proizvode ih tako što glavom udaraju u plafon tunela i ti signali mogu da putuju do 10 m, ili i više u nekim situacijama. Životinja u svom patroliranju tunelima pravi i redovne pauze u jednakim trajanjima da bi u toku pauze mogla da se koncentriše na vibracije koje možda dolaze iz okruženja. Prijemnik vibracija je vilica koja se naslanja na pod tunela, ili same šape, a primijećeno je da ove pauze za osluškivanje vibracija prave uglavnom na raskrsnicama tunela, što definitivno ima svoju logiku. Širina tunela je uvijek jednaka širini njihovog tijela i ovo takođe nije bez razloga. Samo krzno takođe predstavlja senzor velike površine i češljanjem zemlje prolaskom kroz tunel detektuju se vibracije i jedinka ima bolju orjentaciju u kom dijelu tunela se nalazi. Ova sposobnost je testirana, puno lošije su se snalazili u tunelima koji su bili dvostruko širi od njihovog trupa.
Slijepo kuče sigurno nećemo gledati u zoo vrtovima, ono jednostavno nije iz te priče. Iako nedovoljno poznata vrsta, predstavlja jedan značajan prilog raznolikosti živog svijeta te nevjerovatnoj moći adaptacije surovim životnim uslovima. U životinjskom svijetu, strategije društvenog ponašanja značajno variraju unutar i između vrsta, od potpuno usamljenog života do eusocijalnog načina života u zajednicama. Kod mnogih vrsta se socijalna izolacija doživljava kao snažan izvor stresa, međutim ne i kod slijepog kučeta. Njegove senzorske sposobnosti ga izdvajaju i otvaraju prostor za mnoga buduća ispitivanja koja će doprinijeti boljem shvatanju drugačijih čulnih sposobnosti od onih koje mi posjedujemo kao vrsta.
Preuzeto sa RTCG