![]()
Na našu veliku žalost, nebeska tela ne možemo omirisati. Ne možemo ih čuti, niti okusiti, a, sem Meseca i po kog meteoroida, ni dodirnuti. Jedini izvor informacija nam je svetlost, što ona vidljiva, što neki od drugih oblika elektromagnetnog zračenja: ultraljubičasto, infracrveno, radio, X ili pak gama. Prema tome, primorani smo da taj jedini izvor informacija što bolje iskoristimo: Pre svega izmerimo a zatim i da razvijemo teoriju koja će nastanak i prenos svetlosti (zračenja) povezati sa fizičkim uslovima koji vladaju na nebeskim telima koja posmatramo.
Prvo smo samo brojali zvezde, pamtili njihov položaj i beležili  neke izuzetne dogadjaje (kao što je npr. Prolazak komete ili eksplozija  supernove). Medjutim, vrlo rano je nekome palo na pamet da bi to koliko  je koji objekat na nebu sjajan moglo biti važno, pa smo počeli i da ih  klasifikujemo po sjaju. To je prvi uradio možda i najčuveniji astronom  starog doba, Hiparh. On je podelio zvezde na šest klasa, tako da su  zvezde prve klase bile najsjajnije a zvezde šeste klase najmanje sjajne.  U devetnaestom veku je Pogson (Norman Robert Pogson) uveo red u taj  sistem tako što je tačno definisao prividan sjaj nebeskog dela kao  merilo toga koliko svetlosti sa tog nebeskog tela stiže na Zemlju. 
 Svega nekoliko godina kasnije, Kirhof (Gustav Kirchhoff) i Bunzen  (Robert Bunsen) su identifikovali prisustvo i odsustvo tamnih linija u  spektru kao prisustvo i odsustvo hemijskih elemenata. To otkriće  predstavlja radjanje spektroskopije. Doprinos spektroskopije astronomiji  i astrofizici je nemerljiv. Bukvalno svaka oblast astronomije se makar  oslanja na spektroskopske metode ako već nije zasnovana na njima. Svaki  iole ozbiljniji teleskop današnjice je opremljen za spekroskopska  posmatranja (Kada kažemo spektar, mislimo na raspodelu intenziteta  zračenja nekog tela po talasnim dužinama). Upravo spektroskopija goni  razvoj novih instrumenata: Ukoliko merimo sjaj objekata na vrlo uskim  intervalima talasnih dužina, potrebno nam je mnogo više svetlosti, pa  samim tim i veći instrument. Medjutim, drugom polovinom dvadesetog veka  smo otišli korak dalje. A da bismo ispričali tu priču vratićemo se opet u  vreme Pogsona, Kirhofa i Bunzena i podsetiti se otkrića još jednog  velikog fizičara, Sera Džordža Stoksa (Sir George Stokes).
![]()  | 
| 
 Slika 1: Svetlost kao longitudinalni elektromagnetni talas. (Preuzeto sa www.blazelabs.com) 
 | 
Šta su uopšte ovi parametri? Za  intenzitet nam je jasno da predstavlja, najjednostavnije rečeno, merilo  energije koju svetlost nosi sa sobom. Ostala tri parametra opisuju tzv.  stanje polarizacije svetlosti. Polarizacija je posledica talasne prirode  svetlosti: (Mada i još neki talasi mogu biti polarizovani.) Svetlost se  može jako dobro (a i to znamo od XIX veka) predstaviti kao  elektromagnetni talas, odnosno kao prenošenje oscilacija električnog i  magnetnog polja. Zanimljiva je osobina ovakvih talasa da dva električna  polja koja osciluju u normalnim pravcima uopšte medjusobno ne  interaguju. 
 Ukoliko je svetlost sačinjena od talasa koji svi  osciluju u različitim pravcima, onda kažemo da je nepolarizovana, dok  ukoliko svi talasi osciluju u istom pravcu onda kažemo da je linearno  polarizovana. Ako se može razložiti u dva talasa koji osciluju u  normalnim pravcima sa nekom faznom razlikom (“kašnjenjem”) izmedju njih,  onda kažemo da je svetlost eliptično polarizovana, dok je poseban oblik  eliptične polarizacije kružna polarizacija. Naravno, uvodjenje tri  dodatne veličine nam daje nove informacije, ali i komplikuje stvari. 
 Ne samo što je polarizaciju svetlosti teže izmeriti nego intenzitet,  već je i teorijski opisati nastanak i prenos ovakve svetlosti pozamašan  poduhvat. Veliki doprinos toj oblasti je dao nobelovac Subramanijam  Čandrasekar (a ko drugi), koji je u njegovoj naoko maloj, ali  kondenzovanoj knjizi “Radiative Transfer” iz 1950 godine dao matematičke  osnove i “recept” za tretman polarizovane svetlosti. Često se u novijoj  astrofizičkoj literaturi sreće izraz “intensity vector” (vektor  intenziteta), pod čim se misli da se intenzitet elektromagnetnog  zračenja u stvari sastoji iz gore pomenute četiri komponente.
![]()  | 
| 
 Slika 2: Omot Čandrasekarove  
knjige “Radiative Transfer”  | 
Postoji nekoliko fizičkih procesa koji dovode do polarizacije svetlosti  koja dolazi do nas do sa nebeskih tela. Pre svega to je prisustvo  magetnog polja, koje direktno utiče i na linearnu polarizaciju svetlosti  (Hanle efekat) a i na kružnu polarizaciju svetlosti (Zemanov efekat).  Veliku ulogu igraju i procesi rasejanja svetlosti na atomima i  elektronima, kao i sudarni procesi izmedju atoma koji emituju/rasejavaju  svetlost sa drugim česticama. Analiza polarizacije u spektralnim  linijama nam daje nove mogućnosti da izvedemo zaključke o svim ovim  procesima. Nije preterano reći da spektropolarimetrijska posmatranja  kriju u sebi barem toliko informacija kao i spektrometrijska a ona su  nam samo za ovih manje od 200 godina dala obilje novih podataka. 
 Medjutim, cela oblast je još u razvitku, kako posmatrački tako i  teorijski. Prvo, svetlost koja dolazi do nas sa nebeskih tela je slabo  polarizovana pa nam treba barem 100 do 1000 puta veća preciznost nego za  spektroskopska posmatranja, što samim tim traži isto toliko puta više  svetlosti, odnosno mnogo veći detektor (teleskop). Za sada jedino toliko  svetlosti možemo da dobijemo sa Sunca. Vrlo je važno istaći koliko je  Sunce važno kao objekat za posmatranje. Ne samo zbog trivijalnog razloga  da bez njega nema života, nego upravo zbog toga što nam omogućava da  mnoge efekte posmatramo sa ogromnom preciznošću (u poredjenju sa drugim  nebeskim telima), kao i da isprobavamo nove posmatračke tehnike.
Instrument koji bi trebalo da nam da do sada najbolji uvid u našu  matičnu zvezdu je European Solar Telescope (EST), teleskop prečnika  objektiva 4m (za poredjenje, trenutno najveći teleskop za posmatranje  Sunca ima prečnik objektiva više nego dva puta manji), koji će biti  postavljen na Kanarskim oblastima. Ogledalo (objektiv) ovog teleskopa će  se sastojati od 5 delova i podržavaće tzv. “adaptivnu optiku”, metodu  koja omogućava da se ukloni negativan uticaj Zemljine atmosfere na  atmosferska posmatranja i time poveća prostorna prezicnost za red  veličine. Teleskop će biti optimizovan za spektroskopska i  spektropolarimetrijska posmatranja velike prostorne i vremeneske  rezolucije. To znači da ćemo moći da posmatramo dogadjaje na Suncu do  najsitnijih detalja a i da ispratimo burne dogadjaje i dobro pokrijemo  regione koji se brzo menjaju. Medjutim, do šireg upliva  spektropolarimetrije u posmatranja ostalih objekata ćemo morati još da  sačekamo. 
 Što se teorije tiče, i tu nas čeka još mnogo posla.  Polarizacija svetlosti je posledica različite populisanosti podnivoa  unutar jednog energetskog nivoa u atomu ili molekulu (svetlost nastaje  ili biva apsorbovana kada elektron predje sa jednog energetskog nivoa na  drugi), a trenutno nam je teško da izračunamo i predvidimo šta se tačno  dešava sa polarizovanim zračenjem koje prolazi kroz atmosferu zvezde  kada u priču uključimo više od dva nivoa od kojih svaki daje neki  doprinos polarizaciji. Sve u svemu, istraživanja ne jenjavaju, solarni  teleskopi i solarni fizičari rade sve u šesnaest, a šta se još krije iza  stoksovih parametara ostaje još da vidimo.
	


