Nauka | sreda 17.08.2011 ![]()
Da li je univerzum ravan ili oblika sfere ili je oblika sedla, i na šta tačno mislimo kada postavljamo ovo pitanje? Da li živimo u univerzumu koji liči na lavirint iz Pac-Man-a ili je univerzum beskonačan? Saznaćete u ovonedeljnom izdanju “pitajte fizičara.”
Fizičari uzimaju neke fraze zdravo za gotovo. Na primer, “može se  pokazati da…” obično znači da mi je potrebno dvadeset ili više stranica  punih formula da bih nešto pokazao, i da bih verovatno napravio neku  glupost do kraju druge. “Elegantno” znači da isto ne mogu ni da dokažem,  ali da bih stvarno, stvarno voleo da je ovo pravi odgovor jer ga mogu  napisati sa najmanje moguće simbola. 
 A postoje i fraze za koje  mislimo da će olakšati razumevanje materije, koje služe da stvari budu  jasnije opštoj publici. Ovo je i nateralo čitaoca Eduarda Ojeda da pita:  
 Na šta mislite kada pričate o “obliku” univerzuma? Kako nešto što nema granice uopšte može da ima oblik? 
 Biću iskren. Bez obzira koliko lepih slika sferi i čega god vam pokažem  ovde, verovatno nećete steći osećaj kako izgleda živeti u zakrivljenom  univerzumu. Ako će te se osećati bolje, ne mogu ni ja. 
 Problem  je u tome što, da bih objasnio pojam oblika univerzuma trodimenzionalnim  stvorenjima (što uključuje i vas, pretpostavljam), moraću da upotrebim  staru analogiju “gumene trake,” u kojoj trebate da zamislite da ste  dvodimenzionalni mrav koji se kreće po velikom balonu ili traci. Nije  idealno, ali je dobra metafora za poigravanje intuicije.
Život mrava
Sada ste mrav koji živi na balonu. To je prilično dobra slika i  vašeg sadašnjeg života, u slučaju da vam glava stoji savršeno pravo, ne  penjete se stepnicama i ne letite avionom. Za one koji nisu shvatili na  šta ciljam, pričam o hodanju po površini Zemlje. 
 Kao mrav, ne  možete da gledate ni gore ni dole, samo napred, nazad, levo i desno i  možete da se krećete samo po ovim pravcima. Radi diskusije zamislićemo  da možete da se krećete i po površini vode, što je prilično zgodno.  Jedini cilj vašeg mravljeg života je da utvrdite da li je vaš mravlji  svet ravan, zakrivljen, veliki ili mali. 
 Ljudi znaju (nadam se  da su i čitaoci manje-više saglasni) da je zemlja okrugla. Naravno, mi  možemo da varamo. Možemo da udjemo u svemirski brod i odemo “gore”  (pravac koji, podsećam vas, ne postoji u dvodimenzionalnom svetu naših  prijatelja mrava), napravim krug oko zemlje i neposredno vidimo da je  okrugla. 
 Mravi nemaju ovaj luksuz, pa kako oni mogu da provere  da li je Zemlja okrugla? Sa dovoljno vremena mrav bi mogao da hoda i  prosto izmeri koliko mu je bilo potrebno da putuje dok se ne vrati  odakle je krenuo. Ali ovo neće mnogo pomoći ljudima da provere da li je  naš trodimenzionalni unverzum okrugao. Čak i da pretpostavimo da je  moguće (a čini se da nije) trajalo bi mnogo milijardi godina i ozbiljno,  zar ne bi trebao da postoji bolji način? 
 Ozbiljniji problem je činjenica da ako živimo u Pac-Man univerzumu  – u kome sa dovoljno vremena uvek možete da se vratite odakle ste  krenuli – ne znači i jednoznačno da je svemir okrugao.
Šta je “oblik svemira”?
Hajde da se vratimo na svet mrava i razmislimo kako Mravoslav  Mravoje može da proveri da li živi na ravnom ili okruglom svetu. Sve je u  geometriji. 
 Naučeni smo od malih nogu kako bi geometrija  trebala da radi, sve zahvaljujući Euklidu: unutrašnji uglovi trouglova  imaju u zbiru 180 stepeni. Paralelne linije se nikad ne seku, i tako  dalje. Problem je u tome što Euklid nije uvek u pravu. Čak šta više,  Euklid je u pravu jedino ako je svemir ravan. 
 Pogledajte  dijagram iznad teksta. Nacrtajte trougao na ravni i dobicete 180  stepeni, baš kao što je Euklid predvideo. Sa druge strane, na sferi,  uglovi trougla u zbiru imaju i više od 180 stepeni, a kod nekih  trouglova i mnogo više. Poput stare mozgalice gde putujete jedan  kilometar na jug, jedan kilometar istočno i jedan kilometar severno dok  vas ne pojede polarni medved. Takve stvari su moguće jedino na sferi. 
 Što je mrav manji i njegov domet manji u odnosu na veličinu sveta  mrava, to on manje primećuje zakrivljenost. Zbog ovoga nam nikada nije  problem napraviti lepu, ravnu mapu grada, ali je nemoguće napraviti  savršenu mapu cele Zemlje. Zakrivljenost tada postaje veoma važna. U drugim rečima, ako je univerzum dovoljno velik, ne postoji  praktičan način da se razlikuju ravan univerzum i zakrivljen. Ali kako  možemo mi, ili mravi, da proverimo da li je univerzum zakrivljen? Pomoću  svetlosti. Pretpostavimo da postoje dve super-civilizacije veoma daleko  od Zemlje – milijardi svetlosnih godina – i veoma daleko jedna od  drugih. Ako bi svaka civilizacija izmerila ugao između ostale dve i  poslala signal da bismo ih sabrali, mogli bismo da proverimo da li u  zbiru daju 180 stepeni, ili više ili manje. 
 Uzgred budi rečeno,  možda ste radoznali o srednjem delu dijagrama, delu koji pomalo liči na  sedlo. To je samo još jedan način na koji bi univerzum mogao da bude  zakrivljen, ali ovaj način vam verovatno deluje vrlo čudno. Kao što  trouglovi na sferi imaju više od 180 stepeni, na sedlu (iskreno, ne bih  mogao ni da pokušam da zamislim sedlo u 3d-prostoru) trouglovi imaju  manje od 180 stepeni.
Kako znamo?
Dosta sa mravima. Zašto bi naš univerzum uopšte trebao da bude  zakrivljen? Iz istog razloga zbog čega je svaki prostor-vreme zakrivljen  u našem ludom univerzumu – zato što je pun svakakvih stvari. U slučaju  da ste zaboravili, jedna od najznačajnijih posledica Ajnštajnove teorije  opšte relativnosti je da masa i energija zakrivljuju prostor i vreme.Isto važi i za univerzum – naš ljudski 3d-univerzum – kao celinu. Ako  je ispunjen sa premalo stvari, univerzum će biti oblika sedla. Ako pak  ima previše, univerzum će biti sfera. Ali sa tačno odgovarajućom  količinom (a čini se da je sa našim takav slučaj) univerzum će biti  ravan. Kao što bismo rekli, “gustina je sudbina.” 
 Jedan od  razloga zašto kosmologe zanima da li je univerzum ravan ili zakrivljen  je što možemo da obrnemo problem. Ako bismo znali da je univerzum ravan,  na primer, znali bismo njegovu tačnu gustinu. A kako stvari stoje,  postoji sasvim dobar način da izmerimo zakrivljenost univerzuma, a nema  ništa sa super-civilizacijama udaljenim milijardama svetlosnih godina. 
 Imamo gotov način da odredimo geometriju na skali čitavog univerzuma.  Prvih 380.000 godina nakon velikog praska, univerzum je bio neverovatno  vrela kaša jona, elektrona i fotona, održana zajedno kao fluid. Talasala  se napred i nazad, kao što se voda talasa kada se igrate u kadi (mada  možda niste obraćali dovoljno pažnje). Nakon 380.000 godina, univerzum  se dovoljno ohladio da nastanu neutralni atomi, a kako slobodni protoni  nisu previše zainteresovani za neutralne atome, ono što danas vidimo kao  kosmičku mikrotalasnu pozadinu je ostatak tih prvih dana. Neke tačke su  blago toplije od ostalih (za deo reda veličina jedan u sto hiljada) a  neke su blago hladnije. Ali… kako mi vidimo ove prve dane  zavisi od oblika univerzuma. Pogledajte dijagram iznad. Sferičan  (“zatvoren”) univerzum bi učinio da sve toplije i hladnije tačke  izgledaju veće, dok bi sedlast (“otvoren”) univerzum učinio da one  izgledaju manje. Kako stvari stoje, sva merenja koje smo do sada izveli  nam kažu da je svemir ravan, sa malim plus-minusom. Što je dobra stvar,  jer se slaže sa teorijom veliko praska. 
 Ovo je, uzgred budi  rečeno, jedan od dobrih razloga zbog kojih smo sigurni da deo univerzuma  “nedostaje” u obliku tamne materije i tamne energije. I znam da  mislite: “Stvarno? Merite veličinu nekoliko mehura i očekujte da  verujemo u tamnu energiju i tamnu materiju?” Pa, hipotetički (a iz  iskustva znam, ovo je više nego čest slučaj) čitaocu, očekujum od vas da  verujete. Jer mi ne merimo samo nekoliko mehura, već ceo spektar  pozadine na celom nebu, i model se odlično poklapa.
I Pac-Man živi u ravnom univerzumu
Ali čak i da je univerzum stvarno ravan, ne znači i da mora da bude bukvalno beskonačan. I dalje je moguće da živimo u Pac-Man univerzumu. Razmišljajte o ovome iz perspective našeg prijatelja mrava.  Zamislite da on živi na ravnom listu papira koji je zavijen u cev. Na  osnovu objašnjenih metoda on bi mogao da utvrdi da živi u ravnom  univerzumu, ali ništa više. Nacrtajte trougao na listu papira, uvijte ga  i uzmite u ruke uglomer. I dalje će te dobiti 180 stepeni. Ipak, ako bi  mrav hodao dovoljno dugo, došao bi na mesto odakle je krenuo. 
 Opšta relativnost nam ne govori ništa o tome da li će se krajevi  univerzuma saviti i spojiti. Ako želite da impresionirate nekoga sa  terminologijom, možete da kažete da nam relativnost određuje  “geometriju” univerzuma, ali ne i “topologiju.” 
 Postoji jedna  veoma zanimljiva posledica svega ovoga. U principu, mogli bi smo da gledamo u  dva različita pravca na nebu, i ako je univerzum pun petlji, videli bi smo  sliku jedne te iste galaksije. U stvarnosti nije pronađeno ništa ovako  dramatično, ali ovo nije sprečilo ljude da traže “krugove na nebu.”  1998. Fizičar Nejl Korniš, tada na Kembridžu, je sa svojim kolegama  predložio traganje za ponavljajućim šablonima u mikrotalosnom  pozadinskom zračenju. Do sada, ništa. 
 Drugim rečima, ako univerzum nije beskonačan, prilično je veliki. 
 Prema: IO9.
	