U davna vremena, stari narodi su zapazili sjajnu zvezdu koja se ponekada mogla videti nisko na zapadnom nebu upravo posle Sunčevog zalaska. Po svojim karakteristikama koje su se razlikovale od osobina nepokretnih zvezda to je mogla biti samo planeta. Kasnije je identifikovana sa sličnom planetom koja se na istočnom nebu pojavljivala neposredno pre izlaska Sunca. Usled njene bliskosti Suncu veoma je teško uhvatiti pogledom pa su je stari Grci nazvali Merkur u čast brzog glasnika bogova.

Gledan sa Zemlje Merkur izgleda kao mali Mesec sa fazama koje se menjaju od uskog srpa do punog kruga, kako se planeta kreće oko Sunca. Na našim širinama Merkur se može videti golim okom samo oko dvadesetak puta godišnje nisko nad horizontom, gde uslovi pri horizontu to dozvoljavaju. Kako se špustamo prema ekvatoru on se sve bolje vidi, pošto Sunce zalazi i izlazi pod sve većim uglom. Prvu pouzdanu kartu Merkura dao je oštrooki italijanski astronom Skijapareli na osnovu svojih posmatranja iz 1881 - 1889. godine. Godine 1974. kosmički brod «Mariner 10» prošao je na nekoliko stotina kilometara od Merkurove površine šaljući pritom obilje novih podataka. Drugi niz izvanrednih fotografija, «Mariner 10» je poslao 21. septembra 1974. a treći, kada je Merkuru prišao na 320 km, marta 1975, posle čega su se zalihe gasa za njegovu stabilizaciju na orbiti istrošile.

Merkur kruži oko Sunca na srednjem rastojanju od 57,9 miliona kilometara prosečnom brzinom 47,9 km/s i to je planeta najbliža Suncu. Na svojoj eliptičnoj orbiti,  koja je nagnuta 7° u odnosu na ravan ekliptike, približava se Suncu na 45,9, a  najviše udaljava do 69,7 miliona kilometara. Uočeno je da se Merkurov dan (59 zemaljskihdana) i njegova godina (88 Zemaljskih dana) odnose kao 2 prema 3, odnosno planeta se obrne tri puta oko svoje ose dok napravi tačno dva kruga oko Sunca. Ovakav skup orbitalnih elemenata uzrokuje veoma čudan Merkurov «dan». Naime, Sunce najpre polako izlazi na istoku, postepeno napreduje ka zapadu, a zatim počinje da usporava sve dok se potpuno ne zaustavi i krene u suprotnom smeru! Kasnije ponovo počinje polako da se kreće ka zapadu, da bi konačno zašlo iza horizonta.

Prečnik Merkura iznosi 4878 km i njegova površina je nešto manja od površine Azije i Afrike zajedno. Merkurova zapremina iznosi oko 6% Zemljine, a masa oko 5%. To čini njegovu prosečnu gustinu od oko 5,5g/cm zbog čega se pretpostavlja da ima tanki silikatni omotač i veoma veliko jezgro pretežno od gvožđa. Veruje se da jezgro, približno veličine Meseca, čini oko 2/3 Merkurove mase.

Smatralo se na osnovu rezultata spektroskopskih istraživanja, da Merkur ima veoma razređnu atmosferu čija bi gustina mogla biti lak istog reda veliline kao i na Marsu. Otkriveno je radio-zralenje sa Merkura, koje je bilo toplotnog porekla, tj. posledica zagrevanja površine planete Sunčevim zracima. Međutim, astronome je čudilo što je toplotno radio zračenje sa noćne strane planete bilo mnogo jače nego što se to očekivalo. Činilo se da je to potvrda postojanja atmosfere sposobne da prenese toplotu na noćnu stranu planete. Danas se zna da je Merkur usled niske gravitacije atmosferu odavno skoro potpuno izgubio. Atomi helijuma i vodonika su prisutni, ali na osnovu merenja «Marinera 10», pritisak na površini je manji od trilionitog dela Zemljinog atmosferskog pritiska.

Uslovi na Merkurovoj površini su veoma surovi. Usled veoma spore rotacije temperaturna razlika dana i noći dostiže 600 stepeni. U toku dana temperatura se podiže do +430°C, a tokom veoma duge noći ima vremena da se ohladi do -173°.

Fotografije Merkura koje je poslao «Mariner 10» neodljivo podsećaju na Mesec, čak toliko da su ih neki strucnjaci pogrešno identifikovali kao fotografije Meseca. Na osvetljenoj površini čije je snimke poslao «Mariner 10» prilikom prvog prolaska,  dominiraju krateri i bazeni koji podsećaju na Mesečeva mora. Ipak razlike u odnosu na Mesec postoje. Planine na Merkuru nisu tako visoke, a «morske» oblasti predstavljaju kotline koje su okružene ravnicama sa manjom gustinom kratera nego na Mesecu. Osim toga Merkurova površina je u mnogo manjoj meri od Meseca posejana većim kraterima prečnika između 20 i 50 km.

S druge strane pada u oči da su Merkurovi krateri plići nego Mesečevi iste veličine. Terase na unutrašnjim zidovima kratera i središnja uzvišenja mnogo se česce vide kod Merkurovih kratera. Na dnu nekoliko većih kratera vidi se nepravilan splet brazdi. Za sada nije jasno da li je to okamenjeni materijal koji je tekao po dnu ili su to raseline. Jedan od uzroka razlika je gravitacija koja je na Merkuru dva puta jača nego na Mesecu. Usled toga materijal koji je izbačen iz primarnih kratera na Merkuru, prekriće površinu koja je samo šestina odgovarajuće površine na Mesecu. Sekundarni udarni krateri su na Merkuru mnogo bliži primarnom, pa su stariji krateri bolje sačuvani nego na Mesecu gde su izbačaji iz novijih udarnih bazena zagladili veliki deo ranije površine.

Zraci koji izlaze iz nekih kratera, kontrastniji su nego na Mesecu. Velikim kraterima na Merkuru data su imena poznatih pisaca, slikara i kompozitora. Tako na ovoj planeti danas postoje krateri Homera, Šekspira, Tolstoja, Rodena, Ticijana, Renoara, Baha... Najveći krater, čiji je precnik 625 km, nosi Betovenovo ime.

Među Merkurovim «morima», najupadljivija zaravnjena oblast je Bazen Kaloris koji je dvojnik Mora Kiša na Mesecu. Prečnik oblasti je oko 1300 km i ona predstavlja glatku ravnicu čije je dno izbrazdano pukotinama, kako koncentričnim rubu tako i radijalnim.  Veruje se da su one nastale sleganjem središnjeg dela bazena, koji je danas oko 2000 m niži od planinskih vrhova na rubu.

Pad tela čiji je udar izazvao nastanak Bazena Kaloris bio je tako jak da je ostavio karakterističan trag i na dijametralno suprotnoj tački. Izgleda da su prilikom sudara stvoreni jaki seizmički talasi koji su se potresavši celu planetu, skupili kao u žiži u antipodnoj tački na suprotnoj strani planete i tu izazvali najveća razaranja. Na tome mestu tlo je sve ispucalo a ivice kratera su često napukle.

Na osnovu misije «Marinera 10», doneti su sledeći zaključci o Merkurovoj istoriji. Pre svega,  odsustvo modifikacije velikih starih kratera na Merkuru pomoću vulkanske tektonske ili atmosferske aktivnosti implicira da se masa planete razdvojila na veliko gvozdeno jezgro okruženo tankim (500 - 600 km) silikatnim omotačem, pre nego što su najstariji krateri bili formirani. Bilo kakva atmosfera značajnije gustine morala je takođe nestati u to doba ili se nikada nije ni formirala. Toplota potrebna za razdvajanje gvožđa i silikata morala je takođe nestati dovoljno rano tako da su spoljašnji slojevi bili dovoljno čvrsti da očuvaju do danas topografski reljef starih udarnih kratera. Zatim je Merkur doživeo period teškog bombardovanja pri čemu su neki od kratera zaravnjivani usled rane vulkanske aktivnosti.

Kao treći period Merkurove istorije možemo izdvojiti doba stvaranja Bazena Kaloris, do koga je došlo pri kraju epohe velikog bombardovanja. Za vreme četvrte faze, izlivanje lave u toku raširene vulkanske aktivnosti stvorilo je široke ravnice koje liče na Mesečeva «mora». U petoj fazi, koja traje i danas, malo se šta dogodilo osim izvesnog povećanja broja kratera pri čemu se oko nekih vide uočljive zrakaste strukture.

Interesantno je napomenuti da se izgled Merkura kada se gleda sa Zemlje i na snimcima «Marinera 10» toliko razlikuje u kvalitetu da je tek u nekoliko slucajeva uspelo prepoznavanje oblasti snimljenih pomocu ove kosmičke sonde, sa oblastima na Merkurovim kartama napravljenim na Zemlji. Misija «Marinera 0» je snimila 37% Merkurove površine i omogućila kompletiranje znanja o  unutrašnjim planetama. Pravi izazov za astronome amatere  i profesionalce predstavlja prolazak Merkurovog lika preko Sunčevog diska. Nažalost, ovakav događaj nije čest i dešava se prosečno 14 puta u jednom veku. Ova pojava se posmatra samo uz odgovarajući filter, ili uz pomoć projekcije Sunčevog lika na zastor. Planeta se vidi kao mala crna pega i treba joj oko pet sati da pređe Sunčev disk.  Merkur je na još jedan način bio od važnosti za razvoj ljudske misli. Naime pošto je njegova orbita nagnuta za 7° u odnosu na ravan u kojoj se kreću ostale planete i ima veliki ekscentricitet od 0,21, u tački najbližoj Suncu, perihelu, njegova brzina dostiže 58 km/s, što omogućava empirijsku proveru Ajnštajnove teorije relativnosti. Za jedan vek njegov se perihel pomakne za 43 lučne sekunde što je više nego što se dobije kada se izračuna uticaj ostalih planeta. Mnoge astronome to je ranije navodilo na pomisao da postoji jedna planeta još bliža Suncu, koja je dobila čak i ime - Vulkan. Danas se zna da se ovo odstupanje tačno poklapa sa predviđanjima Teorije relativnosti. Na taj način Merkur je odigrao značajnu ulogu u razvoju moderne nauke.

(decembar 2003)

***

Literatura

Author: Marko Stalevski

Komentari

  • kizza said More
    Da,u pravu ste. Veoma malo znamo i više... 4 dana ranije
  • Aleksandar Zorkić said More
    AI će pomoći, ali čovek će otkriti. 4 dana ranije
  • Miki said More
    Divan tekst A.M. hvala, pitanje ??? FDa... 4 dana ranije
  • giga said More
    :-)))) Odlicno, dobro jutro AM,... 4 dana ranije
  • Mina l said More
    hvala, edikativno i informativno 6 dana ranije

Foto...