Pišući godinama o astronautici, često sam se sretao sa jednim fenomenom a to je da se vezujem za određene projekte, avione, sonde, robote, rakete, a što sam stariji i za same ljude: naučnike, inženjere, konstruktore, operatore itd. O mnogima sam pisao neverovatne storije. Mnogi su zaboravljeni čak i u svojim zemljama, i samo njihovi radovi i projekti predstavljaju reminiscenciju na njih. Recimo danas nešto o jednom geniju koje je čitavog života išao decenijama ispred svog vremena.
Brajan Grin je verovatno najpoznatiji zagovornik teorije struna, ideje da minuciozni lanci energije koji vibriraju u većem dimenzionalnom prostoru-vremenu stvaraju svaku česticu i silu u univerzumu.
Nije da je to gotova stvar, ali kako sad stoje stvari postoje dobri izgledi da će naš kamp da se održi kako i bilo planirano. Do 16. jula, kada kamp počinje, verujemo biće otvorene i državne granice pa će svi naši prijatelji iz inostranstva pohrliti nama u susret.
Arvo Pert, estonski kompozitor, u intervjuu španskom listu ABC objavljenom 7. aprila 2020. godine rekao je da nam je virus korona na bolan način pokazao da je čovečanstvo jedinstven organizam i da je ljudsko postojanje moguće samo u odnosu na druga živa bića.
„Od zvijezda i vanzemaljaca do astronauta i zrnca pijeska, treći put“
Svakodnevno diljem svijeta mediji izvještavaju o vanzemaljcima, letećim tanjurima, nezemaljskim strukturama na Zemlji, čudnim pojavama i neobjašnjivim aktivnostima. Stvari se doimaju kao da su zaista takve, a nisu. Jednostavno pitanje i još jednostavniji odgovor. Astronomi svom silom tehnike svake noći i dana skeniraju nebo u širokom dijelu elektromagnetskog spektra i jedino oni nikako da uhvate NLO-e i ekipu. Svi ostali ih vide, čuju, snimaju, ponekad i popričaju s vanzemaljcima a dogodi se da tu i tamo netko bude otet pa vraćen (a koji će im). Uglavnom svi imaju informacije o vanzemaljcima osim astronoma koji ih tako željno isčekuju i aktivno traže.
...Jedna od tih nalazi se na 1000 svetlosnih godina daleko od nas i to je najbliža crna rupa za koju znamo. Ona se nalazi u zvezdanom sistemu koji se inače vidi i golim okom (magnituda +5,6). To je HR 6819 u sazvežđu Telescopium, smeštenom na južnom nebu.
„Od zvijezda i vanzemaljaca do astronauta i zrnca pijeska, drugi put“
Teško da ima itko tko nije čuo za priču o pretvaranju žabe u princa (princezu, kako vam drago). Ma koliko ta preobrazba bila bajkovita ona je doslovce dječja igra prema preobrazbi koja se događa u svemiru. Nekoć davno (tako počinju bajke zar ne, ali tako zaista i počinje naša današnja priča), dok su na noćnom nebu svako malo bljeskala nova sunca u nastanku, oko male žute zvijezde na periferiji Mliječnog puta formirani su planeti. Bilo je to vrijeme sveopće gužve u devetercu. Sudari manjih i većih tijela bili su učestali. U jednom od njih sa neke od planeta u svemir je izbačen komad ne veći od perilice rublja. Usljed rezultante gravitacijskih sila naša se „perilica“ sastavljena od stijenja, metala, leda započela kretati oko Sunca negdje između putanja Marsa i Jupitera.