Dobar savet za jedan acid band sa kraja šezdesetih. Pogledaj malo oko sebe. Sem ako nisi astronaut "Apola" (kao ja – vidi moju sliku), čitav život ćeš (uglavnom) proživeti na površini Zemlje u krugu od par stotina kilometara. Čitava planeta, nekih 5,97 sekstiliona tona, leži ispod nas; trilion kubnih kilometara zemlje, stenja i metala. Ali koliko dobro poznajemo našu planetu?
„Naselićemo svemir“, tvrdi komandant NASA-e Anđelo Vermulen. „Možda bude trebalo 50 ili 500 godina, ali će se na kraju desiti.“ U ovom šarmantnom govoru, veteran učesnik TED Fellows programa opisuje kako je zvanično radio na pripremanju ljudi za život u svemiru... kao i fascinantan umetnički projekat u okviru kog su ljudi širom sveta osmišljavali domove u kojima bi se taj život vodio.
„Artificial life”(“Alife”) ili veštački život predstavlja pokušaj savremene nauke da, koristeći biohemiju, robotiku ili kompjuterske modele sintetiše, proizvede ili kreira život. U ovom tekstu ćemo se zadržati na razmatranju tzv. digitalnih organizama koji predstavljaju kompjuterske programe sposobne da se samoumnožavaju, mutiraju i evoluiraju. Da li ovakve veštačke forme uopšte i možemo smatrati životom pitanje je koje izaziva podelu kako u naučnim krugovima tako i van njih.
Kako starimo, normalno je da naše uši sve slabije čunu puni opseg frekvencija koje smo nekad čuli, a to često znači da propuštamo zvukove višeg tona. Uostalom, deca čuju i one visoke tonove koje stariji ljudi ne čuju.
"Uprkos njenoj rasprostranjenosti, naučnici upozoravaju da bi kreativnost veštačke inteligencije uskoro mogla da umre. Zašto je to? Šta to znači za budućnost AI? I da li će ljudska kreativnost ipak biti tražena? Hajde da pogledamo.
Teško je smisliti nešto tako čudno kao što su crne rupe. To je mogla da napravi samo priroda. Napisano je hiljade knjiga i članaka o crnim rupama, ali opet ono što o njima zaista znamo jeste da su to objekti u svemiru sa neverovatno snažnom gravitacijom. Toliko snažnom da ju je teško objasniti. Zato ćete u priči o crnoj rupi uvek neizostavno čuti reč svetlost. Dakle, to je tako snažna gravitacija da (sad sledi čuvena rečenica): ništa njoj, ništa, čak ni svetlost, ne može da utekne. Znači, kada se nešto materijalno dovoljno približi takvoj rupi – gotovo je; tako nešto zauvek nestaje u rupi. Crnoj rupi jedino mašta može da pobegne.