Zvezda neaktivnaZvezda neaktivnaZvezda neaktivnaZvezda neaktivnaZvezda neaktivna
 

Da li je moguće da su i Amerikanci i Rusi napravili onako snažan posleratni skok u oblasti raketne industrije zahvaljujući neostvarenim idejama i projektima dojučerašnjih mrskih neprijatelja – Nacista? Da li bi šatlovi bili ono što jesu da nije bilo jednog genijalnog vizionara iz Austrije?

Pišući o ekstremnoj avijaciji, do sada sam se pozabavio nekim od najvećih mamuta kroz istoriju, koji su bili začetnici novih tehnologija i koji su utirali put ne samo savremenoj avijaciji već neretko i budućoj kosmonautici. To su bili sledeći projekti: britanski raketoplani HOTOL i „Skylon“, ruski orbitni raketoplan „Спираль“, nacistički raketni projektil sa ljudskom posadom A9/A10, Fon Braunova raketa „Vergeltungswaffe–2“, nemačka „pametna“ raketna bomba Henschel „Hs–293A“, Lavočkinov interkontinentalni raketoplan Ла-350 „Буря“, Mjasišćevljev raketni avion „Projekat 48“, američka leteća bomba SWOD MK 9, sovjetski šatl „Буран“, japanska leteća bomba Yokosuka MXY–7 „Okha“, ekranoplan „Лунь“ i možda još neki kojih ne mogu da se setim. Već na prvi pogled se vidi da je dobar deo mog dosadašnjeg osvrta posvećen Sovjetima i Nemcima. Sovjetima zato što smatram da su njihovi istorijski doprinosi (ne samo u) nauci i tehnici XX veka namerno zaboravljeni a umovi koji su stajali iza svega toga marginalizovani i minijaturizovani. Ništa nije bolja slika i sa Nemačkom. Bar za mene.

U nedavno objavljenom zanimljivom tekstu, naglasio sam da je post–versajska Nemačka započela silovit uspon u skoro svim tehno–oblastima, što će na kraju kulminirati objavom rata „celom svetu“. U kontekstu ovog teksta a i ovog sajta, danas ću da se osvrnem na jedan nemački projekat koji je svojom idejom, tehničkim pristupom i elegancijom daleko prevazišao vreme i doba u kome je nastao. Radi se o raketnom bombarderu sa ljudskom posadom „Silberfogelu“ (nem. „Silbervogel“).

 shabl 78

Njegov idejni tvorac je bio Ojgen Zenger (Eugen Sänger, 1905-1964), austrijski inženjer rođen na teritoriji današnje Češke. Kao student tehnike počeo je da čita knjige o raketarstvu Hermanna Obertha, te se sa novim entuzijazmom prebacio na aeronautiku. Njegove ideje nisu bile rado prihvatane od strane profesora jer smatrane previše progresivnim za to doba. Tek sa jačanjem Trećeg rajha glavešine Vermahta su se zainteresovale za mladog vizionara koji je imao viziju kako da proizvede bombarder koji bi iz Nemačke mogao da bombarduje Njujork i Vašington (Projekat „Amerika-Rakete”). Zato mu je Vazdušno ministarstvo Rajha (RLM) 1936. dalo jedan institut kraj Braunšvajga gde bi mogao da na miru vrši testiranja. Već u to vreme se prema ovom mladom Austrijancu i (već) doktoru nauka javilo podozrenje glavnog nacističkog miljenika, Wernhera von Brauna, jer je njegov rad predstavljao direktno mešanje u Fon Braunove jasle.

Saenger 380Ubrzo je Ojgen zamislio bombarder na raketni pogon, kome je dao ime „Silberfogel”. Trup aviona je bio tako konstruisan da je stvarao potisak a raketni motor sopstvenog dizajna mogao je da stvori potisak od 1 meganjutna (100 tona). Ideja da se vreli delovi motora hlade kriogenim komponentama raketnog goriva bila je dotad neviđena i daleko ispred svog vremena.

Nažalost, ovaj projekat je doživeo istu sudbinu kao i mnogi drugi tada jer država više nije imala ni vremena ni para, već se okrenula borbi za goli život. Zenger je preživeo rat i kao veliki broj nacističkih naučnika i inženjera prešao na stranu saveznika. Već 1949. godine u Francuskoj je osnovao Aeronautičku Federaciju (Fédération Astronautique). Dok je boravio tamo, Staljin ga je vrbovao pa čak slao i rođenog sina Vasilija i neke vodeće naučnike da ga dovedu – ali uzalud. Nekoliko godina kasnije postaje prvi predsednik Međunarodnog Aeronautičkog Saveza (IAF), a 1954. vraća se u Nemačku i u fabrikama „Junkersa” vredno radi na razvoju mlarnih motora. Pored toga, razmišljao je o korišćenju fotona za međuplanetni i međuzvezdani pogon brodova, uključujući i solarno jedro.

Pred kraj života pomogao je egipatskim Arapima da proizvedu balistički projektil „Al–Zafir“. Godine 1964. umro je u Berlinu. Njegovi radovi na „Silberfogelu“ umnogome će pomoći Amerikancima da projektuju istorijske letilice X-15 i X-20, a preko njih pokrenu budući legendarni program spejs šatlova.

sanger9 

Vartimo se sada malo u prolost. Balističke rakete ispaljene iz Peenemündea upravo u započele da gađaju prestravljene Londončane. Da su samo imali na raspolaganju više vremena, Nemci bi svojim bombarderima koji jure preko 20 Mahova potpuno opustošili Sjedinjene Države i Kanadu. Zvuči zastrašujuće? Koncept nije bio tako besmislen kako nam danas zvuči. Ovo će zapravo biti priča o „Srebrnoj Ptici“ Ojgena Zengera.

Hitlerov Treći rajh je izgubio rat ali to svakako nije bilo zbog manjka inženjerijskih genija. Veliki broj naprednog oružja i koncepata o kojima je Hiljadugodišnji rajh sanjao tokom 12 godina svoje vladavine ni danas ne prestaje da nas zbunjuje. Topovi kalibra 800 mm koji su ispaljivali granate od preko 7 tona. Prvi mlazni avion na svetu. Prva krstareća raketa na svetu. Prvi suborbitni balistički projektil na svetu, itd.

Sa druge strane, šta su uradili Amerikanci: oni su koncentrisali sve svoje napore i pare na jedno napredno oružje, sklonivši se daleko sa koncertne scene. Ali ono što nas i dalje fascinira jesu drski koncepti nemačkog oružja, čak više i od njihovih veoma uspešnih Grand Prix automobila iz tridesetih godina. Mnogi od tih vojnih ideja biće kasnije pretočene u vrlo praktične proizvode, kao što će radovi na raketi „Saturn V to uskoro pokazati.

Svakako jedna od ideja od koje i danas najviše zastajkuje dah jeste „Silberfogel“ dr Ojgena Zengera. Radilo se o studiji koja je 1936. zapala za oko tadašnjem Ministarstvu vazduhoplovstva, a koja se bavila rešenjem problema koji je u to doba tištio Hermana Geringa, zapovednika Luftwaffea – kako se (iz)boriti sa najsnažnijim budućim neprijateljem ako ovaj ima najveći mogući odbrambeni šanac oko sebe: Atlanski okean. Ministarstvo je zato pokrenulo inicijaticu nazvanu „Amerika–Rakete“, a grupa nemačkih ratnih genija bacila se na posao.

Kao što sam već napomenuo u prethodnom tekstu, većinu tadašnjih ideja predloženih Ministarstvu činili su uvećani klasični bombarderi, ali to nije važilo za Zengera i njegovu saradnicu, buduću suprugu i genijalnoj matematičara, fizičara i konstruktora Irenu Bredt. Zenger je još od studentskih dana bio član raketaškog društva VfR (Verein für Raumschiffahrt, „Udruženje za kosmičke letove“) – kao i konstruktor raketnih automobila Max Valier i većina ljudi koji će kasnije prebeći u Nasu i praviti rakete za Amerikance – i oči sviju njih bile su uprte u suborbitni kosmos, kako je sâm Zenger izjavio u svojoj knjizi „Raketenflugtechnik“ („Tehnologija raketnog leta“) objavljeloj 1933. godine, a koju će 1944. dopuniti sa Irenom i objaviti je pod naslovom „Über einen Raketenantrieb für Fernbomber“ („O raketnom letu bombardera dalekog dejstva“).

„Silberfogel“ je bio raketoplan, ili bolje reći jedrilica na raketni pogon[1], sa trupom koji je u stanju da generiše potisak (tzv. lifting body), a znajući za brojne uspešne raketne avione i potisne trupove stvorene 70 godina kasnije, ne moramo mnogo da nagađamo odakle sve to potiče[2].

Zamišljeno je da jedna misija nemačkog čuda započinje vrlo neuobičajeno. Ležeći na kao strela pravoj šini dužine 3 km, „Silberfogel“ bi za samo 11 sekundi trebalo da ubrza do brzine od 2.000 km/h gonjen kolicima pokretanim klasterom raketnih motora „Fau 2“. Vinuvši se u vazduh, pale se sopstveni raketni motori koji, sagorevajući 90 tona goriva (ispunjava skoro čitavu zapreminu srebrne ptice), daju avionu brzinu od preko 20 Mahova i visinu od 30 do 145 km[3], što su performanse koje i danas smeštamo u daleku i vrlo SF budućnost.

A lansiranje je trebalo da bude lakši deo misije.

 sang2

„Silberfogel“. 1 – Kabina pod pritiskom; 2 – Tankovi sa oksidatorom; 3 – Takovi sa gorivom;
4 – Komora za sagorevanje potiska 100 t; 5 – Pomoćne komore za sagorevanje; 6 – kosa krila;
7 – Stajni trap na uvlačenje; 8 – Slobodnopadajuća bomba.

 sanger1

„Silberfogel“ kompozicija. 1 – Raketni buster potiska 610 tona; 2 – Zengerova „Amerika–Raketa“ potiska 100 t; 3 – Mono–šina dužine 3 km; 4 – Klizni nosač.

 sanger3

jhsang-2 

 

Ovde je filmić koji lepo prikazuje sve faze lansiranja i leta nemačkog bombardera „Silberfogel“.

Teži deo je sledio gore, u suborbiti[4]. Na svom dugom putu do Njujork Sitija, avion će polako početi da gubi visinu, međutim sâm trup je konstruisan tako da svojim oblikom generiše potisak. Ideja je bila da kada „Silberfogel“ dotakne gušće slojeve stratosfere, jednostavno se odbije od njih nazad u kosmos, kao kad pravimo „žabice“ po površini vode, štedeći na taj način dragoceno gorivo.

Zbog trenja, svaki „rikošet“[5] bi bio sve niži u odnosu na prethodni, ali su proračuni pokazivali da bi avion lako bio u stanju da preskoči Atlantik, stigne do kontinentalnih Sjedinjenih Država, izbaci bombu– po mogućnosti atomsku – od četiri tone na jedan od odabranih gradova, a onda odjedri do japanske teritorije na Pacifiku. Ukupan put bi iznosio od 19.000 do 24.000 km.

 sang3

Prikazani dijagram deo originalnog je Zengerovog predloga i prikazuje očekivanu putanju „Silberfogela“ prilikom napada na SAD. Lansiranje je na levoj strani slike, a avio leti u smeru kazaljke na satu.

Mnogi posleratni stručnjaci koji su podrobno analizirali ovaj projekat tvrdili su da se Zenger ipak malo preračunao, jer bi temperatura koja bi se stvarala manevrisanjem i konačnim ulaskom u atmosferu bila previsoka za materijale kojima je raspolagala tadašnja rajhovska metalska industrija. To je moglo možda da se reši dodavanjem termičkog štita, ali on bi značajno smanjilo ionako malu nosivost aviona.

Projekat je otkazan nakon što se Nemačka beznadežno uplela u sukob sa geografski mnogo bližim protivnikom od Amerike: sa Sovjestkim Savezom. I mada je sovjetsko naoružanje bilo daleko od nemačkih prototipova, Staljin je kao dobar strateg težište bacio na preko potrebni kvantitet a tek posle na kvalitet.

Staljin se zapalio za „Silberfogel“ čitajući zaplenjena dokumenta iz raketnog centra u Peenemündeu i uložio je silne napore ne bi li nagovorio Zengera i Bretovu da služe sovjetskoj stvari (čak je NKVD, tajna služba, pravila planove da ih kudnapuju). Kada su svi pokučaju propali, genijalni Mstislav Vsevolodovič Keldiš[6] je 1946. osnovao konstruktorski biro sa zadatkom da ispita nemačku ideju. Uskoro je napravio planove za avion ali ne na raketni pogon već pokretan nabojnim mlaznim motorima, prozvan „Keldišovim bombarderom“, ali nikada nija napravljen nijedan. Razrađene ideje su, međutim, poslužile kao osnov za konstruisanje brojnih krstarećih projektila, od kojih takođe nikada nijedan nije do kraja razrađen.

Umesto na Staljinovom stolu, pausi sa planovima za „Silberfogel“ su tajnim kanalima završili u centru za američku vojnu avijaciju. Početkom šezdesetih, kompanija „Boeing“ je razvila X-20 „Dyna-Soar“, potisno telo veoma slično „Silberfogelu“, koji je trebalo da bude lansiran u kosmos raketom „Titan III“. Sredinom 1963. godine i ovaj projekat je kao i njegov nemački parnjak otkazan, pavši kao žrtva procesa koji je vezan za sve Nasine programe sa posadom, a to je jednovremeno vođenje totalno različitih projekata. Ali samo deceniju kasnije, Zengerov san o kosmičkoj letilici koja će aerodinamički ući u atmosferu konačno je realizovan u liku i delu spejs šatlova, aktivnim praktično do juče.

Sänger-Bredt Antipodalbomber 

Keldišova verzija dvomorotnog bombardera iz 1946. godine.

 dajna-sora

Vizija Boingovog „Dajna–sora“ na vrhu rakete–nosača.

saengerTSTO 

TSTOLV (Two Stage To Orbit Launch Vehicle) nazvan po Zengeru, koji je Nemačka vemirska agencija DASA proučavala tokom devedesetih. Prvi stepen, Zengerov tip veoma brze letilice, i drugi stepen, nazvan „Horus“, koji je trebalo da koristi raketni pogon za odlazak u orbitu i povratak.

Što se tiče Zengera, on je nekoliko godina posle rata živeo u Francuskoj i radio za njihovu vladu, a onda se vratio u rodnu Nemačku gde je radio na tehnologijama nabojnog mlaznog motora i solarnog jedra sve do smrti 1964. godine. Tako je minuo čovek koji nije dozvolio da ni svetski rat uništi njegove vizije. Imao je samo 58 godina.

Pogledajmo sada par fenomenalnih slika koje su, gle čuda, prezentovali ruski crtači.

sanger 

Avion je trebalo da bude napravljen od nerđajućeg čelika, a model je uspešno ispitivan u aerotuneli na nadzvučnim brzinama.

„Silberfogel” je imao 4 tanka (2 za gorivo, 2 za oksidator) smeštena jedan pored drugog, koji su zauzimali 2/3 dužine trupa. Dužina aviona – 28 m; raspon krila – 15 m; težina praznog – 10 t; težina goriva – 90 t.

sanger8

sanger6

sanger7

P.S.

Dok sam tražio slike za ovaj tekst nabasao sam na mnoštvo drugih, od kojih ću vam pokazati samo neke. One treba da ilustruju ono o čemu sam pričao na početku priče – nijedna zemlja u to vreme nije imala toliko različitih a „ludih“ projekata i koncepata kao Nemačka. A ovo je samo avijacija. A gde je mornarica, pešadija, „tajna oružja“? Dakle, pogledajmo ove kreature – ima ih bezbroj:

du13

du162-3

du213

duvtol

dutrieb

dup60a



[1] U literaturi se sreću svakojaka imena za ovu letilicu: Orbitni bombarder, Atmosferski skakač, Antipodni bombarder. („Antipodni“ znači da se nešto nalazi sa „druge strane“ Zemljine kugle). Takođe se ponegde napominje i da naziv „Silberfogel“ nikada nije zvanično postojao ...

[2] Misli se na Amerikance i na Ruse,a i ostale. Američki modeli NASA M2-F1, Northrop HL-10, X-24, Short SC.7 Skyvan i dr, kosmički brod Prometheus,ruski Mikojan-Gurjevič MиГ-105 „Лапоть“ (ili EPOS), evropski IXV itd.

[3] Samo da podsetim da je 1944. vazdušni brzinski rekord iznosio 1.130 km/h (0,92 Maha), dok je visinski rekord bio 17,3 km. Očigledno je da su par Zenger–Brat pucali visoko.

[4] Da ne bude zabune, ovaj termin u raketarstvu nije visinska odrednica već daljinska. Misli se na svaku trajektoriju koja je kraća od jedne pune orbite (kruga) oko Zemlje.

[5] Ko ne zna, da kažem da su taj komplikovani metod skokovitog ulaska u atmosferu (skip re–entry) prvi izveli Sovjeti 1968/69 tokom povratka svojih sondi „Зoнд 6“, „Зонд 7“ i „Зонд 8“ sa cirkumlunarnih putovanja. Kažu da su po jedan skok mogli da izvedu i komandni moduli „Apola“ prilikom povratka sa Meseca.

[6] Matematičar, inženjer, akademik (1946), predsednik Akaremije za nauku SSSR (1961–1975), trostruki heroj rada, itd. U sovjetskim naučnim krugovima bio je poznat kao „glavni teoretičar“ dok je Koroljev bio „glavni konstruktor“.

Draško Dragović
Author: Draško Dragović
Dipl inž. Drago (Draško) I. Dragović, napisao je više naučno popularnih knjiga, te više stotina članaka za Astronomski magazin i Astronomiju, a učestvovao je i u nekoliko radio i TV emisija i intervjua. Interesuje ga pre svega astronautika i fizika, ali i sve teme savremenih tehnologija XXI veka, čiji detalji i problematika često nisu poznati široj čitalačkoj publici. Izgradio je svoj stil, lak i neformalan, često duhovit i lucidan. Uvek je spreman na saradnju sa svojim čitaocima i otvoren za sve vidove komunikacije i pomoći. Dragovićeve najpoznatije knjige su "KALENDAR KROZ ISTORIJU", "MOLIM TE OBJASNI MI" i nova enciklopedija "NEKA VELIKA OTKRIĆA I PRONALASCI KOJA SU PROMENILA ISTORIJU ČOVEČANSTVA"

Zadnji tekstovi:


Komentari

  • Boris Saksida said More
    Dragane,....baš lepo!A Marino.....baš... 4 sati ranije
  • Boris Saksida said More
    Ko bi sve to (barem malo!)... 4 sati ranije
  • Boris Saksida said More
    R.I.P. 5 sati ranije
  • Neđo said More
    Čovjek na Mjesecu do kraja ove decenije... 15 sati ranije
  • Dragan Tanaskoski said More
    Srbija je u malo boljoj situaciji od... 21 sati ranije

Foto...