Šta se desi ako roditelj ima religiozni stav koji se ne poklapa sa naučnim objašnjenjem i uslede optužbe da se takvim naučnim stavom se zadire u verska uverenja i deci nameće ateizam?
Ima li dete pravo da sazna šta nauka zna o svetu, čak i kada se to znanje ne poklapa sa verskim uverenjima njegovih roditelja?
Svake godine u septembru, udžbenici i mediji nas podsećaju na isti termin: jesenja ravnodnevica ili ekvinocij. Sama reč potiče iz latinskog (aequus – jednak i nox – noć), sugerišući savršen balans od po 12 sati svetlosti i tame širom planete. Međutim, priroda se retko povinuje našim lingvističkim kalupima. Na primer, tokom ravnodnevice 2026. godine, u trenutku kada Sunce bude sijalo direktno iznad Tarave u državi Kiribati, posmatrači širom sveta će primetiti da je dan i dalje duži od noći. Ako biste izašli napolje sa štopericom, otkrili biste da realnost na horizontu prkosi školskim definicijama zbog fascinantne interakcije atmosfere i geometrije Sunčevog diska.
Kolaž prikazuje šest izdvojenih detalja sa snimka regiona IC 348, u kojem nastaju nove zvezde. Snimak je načinio NASA-in svemirski teleskop Džejms Veb pomoću kamere NIRCam. IC 348 se nalazi u sazvežđu Persej, oko 1.000 svetlosnih godina daleko od Zemlje.
Zamislite da upravljate zvezdanim brodom koji se kreće pravolinijski kroz nepregledno prostranstvo, putujući stotinama hiljada svetlosnih godina daleko od matične planete. Nakon neverovatno dugog puta, ispred vas se pojavljuje sistem koji vam deluje čudno poznato: to je vaš sopstveni Sunčev sistem. Iako ste leteli isključivo pravo, vratili ste se tamo odakle ste krenuli.
Jesen ove godine dolazi u sredu 23. septembra u 02 sata i 05 minuta. To je 263. dan u godini (računajući i 23. septembar), tj. od početka godine proteklo je 8 meseci i 20. dana. Do kraja godine ostaje još 99 dana (zaključno s 31. decembrom).
Živimo u jeku onoga što istoričar Juval Noa Harari definiše kao „najveći psihološki i društveni eksperiment u istoriji čovečanstva“. Veštačka inteligencija (AI) nije samo još jedan tehnološki alat u nizu; ona je prvi entitet u istoriji koji može samostalno da donosi odluke i kreira nove ideje. Nalazimo se na prekretnici gde se postavlja suštinsko pitanje: da li smo mi ti koji svesno usmeravaju ovaj proces, ili smo postali tek pasivni posmatrači sopstvenog potiskivanja sa trona inteligentnih bića?
Decenijama je niska Zemljina orbita posmatrana kao svetilište naučnog progresa i međunarodne saradnje. Međutim, strateška realnost se dramatično promenila. Logistika orbitalnog ratovanja više nije domen naučne fantastike ili teorijskih modela; ona je postala opipljiv teatar operacija (theatre of operations). Dok smo ranije o svemirskim bitkama razmišljali kroz prizmu bioskopskih hitova, danas se suočavamo sa hladnim vojnim činjenicama. Pitanje više nije da li se svemir može militarizovati, već kako će se postojeći arsenal koristiti u slučaju globalnog sukoba. Sa prvim zvaničnim priznanjima o raspoređivanju ofanzivnih kapaciteta, era "mirnog" neba je i de facto i de jure okončana.
Decenijama smo gledali u Mesec kao u sledeću stanicu čovečanstva. Danas, dok državni projekti i privatni investitori ulažu milijarde u vizije futurističkih metropola, naučna fantastika ubrzano postaje poslovni plan. Međutim, dok se inženjeri bave raketnim pogonima i orbitalnim mehanikama, često zaboravljamo na najprostiji, a najsuroviji logistički košmar: održavanje života u okruženju koje nas aktivno ubija.