Ovo je interesantno: velike, poznate i vrlo popularne firme uvek, sem pohvala, trpe i negativne komentare i kritike, a opet se njihovi kritičari guraju da nabave kritikovane prozivode. Slično je sa Nasom. Stalno je ona pod udarom kritika i večito joj se nešto zamera, pa se kaže: neke misije se previše odlažu (čak i decenijama), sama Nasa je sve kilavija i više nije u stanju da odradi ono što je nekada sa lakoćom radila; često potpuno menja i izokreće svoje planove, pokreće ono što je ranije otkazala itd. i sve to deluje suludo. A opet, kad god Nasa nešto kaže to se sa velikim respektom sluša.
Da li vreme zaista prolazi ako nema nikoga da ga izmeri? Zamislite dva univerzuma: jedan koji postoji već 14 milijardi godina i drugi koji je nastao pre svega 14 godina. Koja je suštinska razlika između njih ako u njima ne postoji svesni subjekt koji bi te godine brojao? Bez prisustva posmatrača, koncept „vremena“ gubi svoj kontejner. Ovo nije puka igra reči, već metafizički zemljotres koji ruši našu zdravorazumsku sliku o svetu. Realnost ne postoji „tamo negde“ sama po sebi; ona je neraskidivo vezana za vašu svest. Vreme je, baš kao i prostor, subjektivni uslov opažanja, a ne nezavisna pozornica na kojoj se odvija drama postojanja.