U komentaru na članak: Jedina kvalitetna fotografija Armstronga na Mesecu Muhamed Muminović, jedan iz plejade slavnih astronoma nekadašnje Jugoslavije, napisao je svoje kratko svedočanstvo o poseti posade Apola 11 Beogradu.

Muminović Krajem 1969. godine bio sam sudionik grandioznog prijema koji je predsjednik Tito priredio za američke astronaute (Apollo 11) u Beogradu, u tadašnjoj palati Federacije. Kao pobjednik na Saveznom takmičenju "Nauku mladima" "poslalo me" na taj događaj. Arsmtronga sam mogao vidjeti sa desetak metara razdaljine, obzirom da je bio sa Titom, pa nam je rečeno da se ne približavamo. Međutim, Oldrin je bio na raspolaganju i par minuta sam razgovarao sa njim. Moje pitanje upućeno njemu bilo je: Da li je istina da se na Mjesecevom nebu, zajedno sa Suncem vide i zvijezde? On je kazao da to nije istina. Dao je primjer sa noćnom utakmnicom. Od reflektora (Sunce) ne vidite nebo. Samo iz sijene, iza letjelice ili veće stijene, bilo je moguce vidjeti zvijezde na nebu Mjeseca. Ovo doživljavam i kao moj lični ispraćaj Armstronga i neka mu je vječna kosmička slava.

Pročitajte:

BELA KUĆA I POČETAK KOSMIČKE ERE (i)

Tokom pedesetih godina prošlog veka politički lideri SAD-a  gledali su na razvoj raketne tehnike i ideju leta u kosmos u skladu sa ondašnjom strategijom unutrašnje i međunarodne politike i nacionalnom vojnom doktrinom. Dok je za Staljina i Hruščova raketno-nuklearni štit bio od životnog značaja za odbranu Sovjeta zemlje (ali i za zaštitu i ekspanziju komunizma u svetu), predsednici Truman i Ajzenhauer su forsirali jačanje strateške avijacije i nuklearnog potencijala. Na let u kosmos, prvi ljudi Bele kuće su gledali bez posebnog entuzijazma, što je zanimljiv paradoks budući da su svojim odlukama, a da toga nisu bili svesni, trasirali početak kosmičke ere i zauvek promenili svet....
Autor: Grujica Ivanović