Na nedavno održanom Međunarodnom naučnom forumu mladih „Korak u budućnost“ održanom u Moskvi dve polaznice Istraživačke stanice Petnica osvojile su nagrade. Jana Počuča iz Beograda je osvojila nagradu iz oblasti biologije, a Mina Crnogorac iz Kragujevca iz oblasti psihologije.
Ostale su same samcate u svemiru i obavljaju svoj posao i dalje, mada su odavno trebale biti mrtve. Dospjele su dalje od ijednog čovjeka, preživjele nemoguće i još se ne predaju. To su svemirske sonde bez posade, koje su posjetile sve svjetove Sunčeva sustava. One su naše oči, uši, ruke pa čak i nosovi na udaljenosti od nekoliko milijuna kilometara, a sve više osvajaju i naša srca. Dvodijelni dokumentarni film bavi se tehnološkim čudima ESA-e i NASA-e koja su unijela revolucionaran zaokret u naše razumijevanje svijeta i poimanje našega mjesta u svemiru.
Dok ovo pišem, gledam sajt misije: sonda 'Mars 2020' je prevalila oko 285.700.000 km od kuće, u odnosu na Sunce leti brzinom od 92.853 km/h i do Marsa joj treba još oko 185.165.000 km. To je manje od 100 dana krstarenja.
Konačno da u Evropi kažu nešto o Mesecu. Tim njenih naučnika je objavio da su otkrili novi mineral u lunarnom meteoritu Oued Awlitis 001, nazvan donvilhelmsit (CaAl4SiO11).
Loše vesti. Prvi španski satelit za promatranje Zemlje, SEOSAT-Ingenio, uništen je juče usled kvara rakete 'Vega'. Zajedno s njim izgubljen je i francuski satelit TARANIS.
Na koji način 'Voyageri' šalju dovoljno snažne signale da možemo da ih hvatamo, uprkos ogromnoj daljini? I kako imaju dovoljno snage za to 43 godine od lansiranja?
Posle kontakata sa nekim strancima koji su očigledno pročitali nešto što sam pisao o ovim Nasinim sondama, hoću da upotpunim taj folder novim pisanjem. Tema je bunar bez dna, jer pišući o 'Voyagerima' može da se nauči mnogo o kosmičkom istraživanju...
Ajnštajn je rekao da je najsretnija pomisao koja mu je pala na pamet, je ideja čoveka koji pada sa krova. Shvatio je da čovek koji pada ne bi imao, ne bi osećao, svoju težinu.