Radi s o problemu brzine širenja svemira. Napravljena su dva vrlo precizna i pouzdana merenja (naglasak je na ovom „pouzdana“) koja se, međutim, ne slažu jedno s drugim.
Čovečanstvo je dugo bilo zaokupljeno pitanjem svoje konačne sudbine, sa sklonošću da sopstvenu eru doživljava kao jedinstveno značajnu. Međutim, šta ako jednostavan statistički argument, zasnovan na principu da nismo nimalo posebni, može ponuditi probabilističko predviđanje o tome koliko je vremena našoj vrsti preostalo? Ovu provokativnu ideju, poznatu kao "Argument sudnjeg dana", prvi je predstavio australijski astrofizičar Brendon Karter, zbog čega je nakratko dobila i naziv "Karterova katastrofa".
Ako koristite ChatGPT, verovatno vam je poznat sledeći scenario: pronađete nešto zanimljivo na vebu, otvorite novi tab, prekopirate tekst, zalepite ga u ChatGPT, postavite pitanje i čekate odgovor. Ovaj proces, iako funkcionalan, prekida vaš tok rada i pretvara moćnu veštačku inteligenciju u alat koji zahteva konstantno "hranjenje" informacijama. To je daleko od fluidnog i integrisanog iskustva.OpenAI-jev odgovor na ovaj problem je radikalan: umesto da ChatGPT bude destinacija, on postaje sveprisutni saputnik ugrađen direktno u vaš pretraživač. Upravo to obećava OpenAI sa svojim novim proizvodom, ChatGPT Atlas. Ovo nije samo pretraživač sa dodatkom AI, već korak ka "pravom super-asistentu" koji je integrisan u vaše svakodnevno korišćenje interneta. U nastavku izdvajamo pet najvažnijih i najiznenađujućih aspekata ovog novog alata.
Keslerov sindrom je tema koja sve više zaokuplja pažnju ne samo naučnika i inženjera, već i javnosti, s obzirom na neverovatno ubrzan razvoj svemirskih tehnologija i sve veće prisustvo satelita iznad naših glava. Evo kako je jedan američki astrofizičar, Donald Dž. Kesler, postavio temelje razumevanju ovog globalnog izazova.
Svakog jutra proveravamo vremensku prognozu, osetimo temperaturu vazduha na koži i instinktivno prihvatamo jednu naizgled očiglednu istinu: što se više popnemo, postaje hladnije. Bilo da se penjemo na planinu ili letimo avionom, očekujemo da će temperatura opadati. To je naše osnovno, intuitivno shvatanje atmosfere – jednostavnog, prozirnog omotača koji postaje sve ređi i hladniji kako se udaljavamo od tla.
"Živimo u paradoksu. Ovo je najsvetlije doba ljudske istorije, a opet, na neki način, i najmračnije. Svake noći milijarde ekrana blistaju, a fotoni koji izviru iz naših uređaja mogli bi, kada bi se sakupili, da pariraju svetlosti male galaksije. Pa ipak, unutar tog odsjaja, gubi se unutrašnja svetlost, prigušena bukom i distrakcijom. Izgradili smo mašine koje vide ivice univerzuma, ali se mnogi od nas bore da vide ivice sopstvenih života."