Ovo je zasad posljednji članak s NASA-inog sajta Svemirskog teleskopa James Webb.
Na trenutke mi nije bilo jasno o čemu tekst govori! Mjestimice izgleda nepovezan sa slikama koje opisuje.
Slike su, srećom, jako dobre.
Prva priložena slika je NIRCam-ina, a druga MIRI-jeva.

Webb vidi sitne pojedinosti u jednoj složenoj planetarnoj maglici

Otkako su ih koncem 18. st. otkrili, astronomi su doznali da planetarne maglice - napuhujuće ljuske svijetlećeg plina odbačenog sa zvijezda srednje mase, koje su se približile kraju svoga života - postoje u svim mogućim oblicima i veličinama. Većina planetarnih maglica se javlja u kružnom, eliptičnom ili bipolarnom obliku, ali neke od njih odstupaju od toga pravila. To potonje se lijepo vidi na ovoj novoj fotografiji jedne planetarne maglice koju je visokom razlučivošću snimio NASA-in Svemirski teleskop James Webb.

Webbove nove slike se bave planetarnom maglicom NGC 6072 i prikazuju je u kratkim, odnosno srednjim valnim duljinama infracrvenog svjetla. Na njoj maglica izgleda vrlo neuredno i podsjeća na bojom poprskani zid. Međutim, taj neobični nesimetrični izgled daje naslutiti neki složeniji proces koji se odvija unutar maglice, dok se zvijezda u njenom središtu približava zadnjim etapama svoga razvojnog puta i dok sa sebe izbacuje ljuske plina i prašine. U tome će odbacivanju materijala ona izgubiti i do 80 posto svoje početne mase. Astronomi koriste Webba kako bi njime proučili planetarne maglice i tako stekli potpuniji uvid u životni put zvijezda. Posebno ih zanima to kako zvijezde utječu na svoju okolicu.

Najprije pogledajte fotografiju koju je Webb snimio svojom NIRCam-om: na njoj maglica očigledno ima bipolarni oblik! To znači da iz središta maglice brizga nekoliko eliptičnih (?) mlazova, u različitim smjerovima: jedan iz smjera 11 sati u smjeru 5 sati, a drugi iz smjera 1 sat u smjeru 7 sati. Moguće je da postoji još jedan mlaz koji se pruža iz smjera 12 sati u smjeru 6 sati. Neki takav odljev može pred sobom zbijati materijal u maglici, što rezultira diskom okomitim na njega. (Nije riječ o mlazu "iz smjera 11 sati u smjeru 5 sati", već o dva mlaza koji brizgaju iz ostatka zvijezde u središtu maglice. Jedan se širi u smjeru 11 sati, a drugi u smjeru 5 sati. Prim. prev.)

Astronomi kažu da postoje promatrački dokazi da u središtu ovoga što se vidi na slici postoje barem dvije zvijezde. Konkretno, zvijezda pratilja međudjeluje s ostarjelom zvijezdom koja je već počela odbacivati dio svojih vanjskih slojeva od plina i prašine.

Središnje područje ove planetarne maglice sjaji od svjetla usijane stelarne jezgre. Ta se emisija na slici snimljenoj u kraćim valnim duljinama vidi kao plavkasti sjaj unutar maglice. Tamnonarančasti materijal - plin i prašina - slijedi džepove ili čistine koje su obojene tamnoplavo (?). Takva grudastost je mogla nastati zahvaljujući tome što su neki dijelovi gustog molekularnog oblaka ostajali zaštićeni od usijanog zračenje iz središnje zvijezde. U igri je tu i utjecaj vremena: tijekom tisuća godina, brzi (stelarni) vjetrovi u unutarnjem dijelu maglice se zarivaju u oblak materijala koji je iz ostarjele zvijezde bio izbačen kada je ona počela gubiti svoju masu.

Duže valne duljine uhvaćene Webbovim MIRI-jem ističu prašinu i otkrivaju zvijezdu za koju istraživači pretpostavljaju da je odgovorna za ovaj prizor. Na MIRI-jevoj se slici ta zvijezda vidi kao ružičasto-bjelkasta točka.

Webbov pogled bačen u srednjim infracrvenim valnim duljinama usto otkriva koncentrične prstene koji se šire iz središnjeg područja, a koji su najuočljiviji tik s vanjske strane "krila" maglice.

To bi mogao biti dodatni znak da je u središtu prizora skrivena još jedna zvijezda. Ta je druga zvijezda, kružeći oko glavne zvijezde, u materijalu izbačenom u ranijoj fazi života zvijezde koja proizvodi maglicu mogla izdubiti koncentrični uzorak sličan meti.

Prsteni bi mogli biti i nagovještaj neke vrste pulsiranja koje za ishod ima ravnomjerne izbačaje plina i prašine u svim pravcima, u razmacima od po, recimo, nekoliko tisuća godina.

Crvena područja na NIRCam-inoj i plava na MIRI-jevoj slici, otkrivaju položaj hladnog molekularnog plina (vjerojatno molekularnog vodika), dok je u unutarnjem dijelu maglice na njima vidljiv vrući ionizirani plin.

Dok se zvijezda u središtu ove planetarne maglice bude hladila i blijedjela, maglica će se postupno raspršivati u međuzvjezdani medij, obogaćujući na taj način težim elementima materijal od kojega će se (možda) oblikovati nove zvijezde i planetni sustavi.

Webbove fotografije NGC 6072 otvaraju nova vrata k proučavanju načinâ na koje druge planetarne maglice, još složenijeg oblika, pridonose tome procesu.

NASA, ESA, CSA, STScI 

Velika NIRCam-ina slika 

Izvor