To što svemir nije ispunjen Fon Nojmanovim sondama – samoreplicirajućim mašinama koje bi kolonizovale galaksiju za nekoliko miliona godina – nije dokaz da napredne civilizacije ne postoje. Naprotiv, to je jasan znak da su kosmičke daljine nepremostive. Njihovo odsustvo govori više o fizici nego o životu.
Na ovoj novoj Slici mjeseca NASA/ESA-inog svemirskog teleskopa Hubble, u središtu pozornosti je jedna spiralna galaktika koja se iskri zvijezdama. NGC 3137 je od nas udaljena 53 milijuna svjetlosnih godina, a nalazi se u zviježđu Zračne Crpke (Antlia). Kako nam je prilično blizu, ona nam pruža izvrsnu priliku za proučavanje životnog ciklusa zvijezda, a usto kroz nju istraživači mogu proučavati galaktički sustav sličan našem.
Mlečni put je imao milijarde godina da proizvede napredne civilizacije. Pa ipak, dok posmatramo zvezdano nebo, suočeni smo sa zaglušujućom, gotovo uvredljivom tišinom. To je suština Fermijevog paradoksa: „Gde su svi?“ Umesto da samo nagađamo o postojanju vanzemaljaca, novi naučni rad koji analizira teorijska fizičarka Sabine Hossenfelder preokreće perspektivu. Tišina više nije samo odsustvo zvuka; ona je podatak koji, kada se provuče kroz matematičke modele, sugeriše mračnu budućnost za čovečanstvo. Ako je galaksija zaista prazna, ta praznina nam šalje poruku koju možda nismo spremni da čujemo.
Dok klasične rakete izbacuju ogromnu masu sagorelih gasova pri relativno malim brzinama, jonski motori koriste električnu energiju za ubrzavanje naelektrisanih čestica do ekstremnih brzina.
Astronomi su pomoću svemirskih teleskopa Džejms Veb i Habla detaljno proučili hiljade mladih zvezdanih jata u četiri obližnje galaksije, u različitim fazama evolucije. Otkrića pokazuju da masivnija zvezdana jata brže izlaze iz oblaka u kojima se rađaju, čisteći gas i osvetljavaju galaksiju ultraljubičastim svetlom.
Ovakva promena temperature ... je direktno kršenje očekivanog zvezdanog ponašanja i jasan signal da su unutrašnji procesi koji održavaju ovog džina postali haotični i nestabilni.
Daleko iza orbite Neptuna, gde Sunce više nije toplo lice dana već samo jedna neobično sjajna zvezda na crnom somotu, prostire se Kajperov pojas. To je mračna granica našeg sistema, carstvo ledenih relikvija koje milijardama godina miruju u apsolutnoj tišini. Decenijama smo verovali da razumemo fiziku ovih udaljenih svetova: ako je telo malo, njegova gravitacija je preslaba da zadrži gasove. Atmosfere su, mislili smo, rezervisane isključivo za "teškaše" poput Zemlje ili barem Plutona.
„Dovoljne su samoreplikujuće robotske sonde“ — često se kaže kao da je to jednostavno rešenje za širenje inteligencije kroz svemir. U pitanju je Fon Nojmanova sonda - hipotetička svemirska letelica sposobna za samoreplikaciju, dizajnirana da istražuje galaksiju tako što koristi sirovine na destinaciji za pravljenje sopstvenih kopija.