Za rubriku vjerovali ili ne je podatak koji sam izguglao prije par dana. Naime, do sada je mapirano oko 19% okeanskog dna na Zemlji (vodene površine uzgred zauzimaju 71% ukupne površine Zemlje), što će značiti da je 81% dna nedovoljno poznato, a to obuhvata oko 57% ukupne Zemljine kugle. Taj podatak sam za sebe ne bi bio toliko čudan da procenat mapiranja Mjeseca nije 98%. Nepoznati su samo polarni djelovi koji su u dubokoj sjenci. Slično je i sa Marsom čija površina nam je poznata gotovo u celosti, tj. preko 90%.

Situacija je do prije par godina izgledala još poraznije, jer je 2017. godine, kada je započet projekat Nippon Foundation-GEBCO Seabed 2030 bilo poznato samo 6% okeanskog dna. Za ove tri godine su osvojili površine dvije Australije. Ovo što je ostalo je otprilike površine dva Marsa.

mapa
Crnom bojom je označen prostor gdje su nam potrebna moderna mjerenja u boljoj rezoluciji.  Veća ilustracija

Projekat je nazvan Seabed 2030, i predstavlja saradnju između Japanske fondacije Nippon i organizacije General Bathimetric Chart of Ocean (GEBCO). Ima zadatak da do 2030. godine mapira kompletno dno okeana. Onako na prvi pogled, većina će postaviti pitanje, dobro, za šta nam je uopšte to potrebno? Razlozi su brojni. Od komercijalnih, koji nekako uvijek prevagnu (eksploatacija nafte, gasa, minerala), preko potrebe za boljim poznavanjem cunamija, boljih procjena o povećanju nivoa mora usled klimatskih promjena do potreba telekomunikacionih kompanija za polaganje podvodnih prekokeanskih kablova.

Cijela tehnologija mjerenja oblika i dubine okeanskog dna se zove batimetrija. Po procjeni ljudi koji se bave ovom oblašću, da ovaj posao radi jedan jedini brod, za mapiranje 93% dna dubljeg od 200 m bilo bi potrebno oko 350 godina. Zato je njihova ideja da uključe što više “civila” u projekat, da bi se sve stiglo do predviđenog roka. Njihova oprema će moći da se ugradi i na obične ribarske brodove, čamce, jahte. 

nakanalu
Popriličan broj brodova će morati da dođe na “kanal” za ugradnju sonara. Veća ilustracija

Brodovi koji učestvuju u u ovom projektu opremljeni su sonarnim sistemima koji emituju zvučne talase široko raširene u obliku lepeze ispod trupa broda. Zatim se mjeri svaki ping sonara, odnosno vrijeme potrebno signalu da dođe do dna i vrati se na površinu. Sad, opet prvo laičko pitanje bi bilo, pa dobro, to je postojalo i do sad, šta je ovdje specijalno? Jeste, svakako su brodovi već imali sonare za navigaciju i manevre kroz podvodno stijenje ali ova tehnologija povećava područje morskog dna koje može pregledati jedan brod. Otprilike kao da za farbanje umjesto olovke uzmemo četku ili valjak. Dodatni problem je bio taj što je ono što se do sad mapiralo bilo uglavnom na redovnim trasama brodova, dok između tih morskih autoputeva postoje cijeli kontinenti koji su nepoznati. 

grafik

Veća ilustracija

lakes and oceans large
Grafička mapa sa dubinama svjetskih jezera, mora, mjesta na kojima se nalaze olupine brodova, dubina svjetskog rekorda u ronjenju, pozicija na kojoj je pritisak toliko jak da bi ugurao čep šampanjca u flašu, dubine na kojima plove nuklearne podmornice, dubina do koje dolaze kitovi ulješare, dubina na kojoj se nalaze djelovi Titanika i na kraju i Marijanski rov.  Veća ilustracija

Koliko je ovo ozbiljan posao, uvjerili su se i kada je vršena pretraga za nestalim avionom Malezija Erlajnsa. Pošto se sumnjalo da se avion srušio u Indijskom okeanu na letu ka Pekingu, kada su pokušali da pretražuju, shvatili su da bukvalno ne poznaju ogroman teren, te su prvo krenuli sa mapiranjem, a onda sa pravljenjem pozicije gdje bi avion mogao biti. U plićim vodama, to se do sad izvodilo tako što brod vuče pomoćno plovilo sa sonarom, međutim, u dubljim i surovijim vodama prikolica nije moguća pa su korišćene podmornice specijalizovane za ovu namjenu.

Indijski okean je i inače poznat po velikim zalihama resursa. Od rijetkih metala, nafte, hidrotermalnih izvora do dijamanata. Stoga su neki sposobni preduzetnici već počeli praviti svoje privatne mape, po staroj preduzetničkoj – ko prvi sazna gdje su djevojke, njegove su. Komercijalno dubinsko rudarenje je potpuno nova grana i vjerovatno će doživjeti ekspanziju u budućnosti, jer kopneno čeprkanje dostiže neke tehničke limite. Kakav će sve ovo imati uticaj na životnu sredinu, možemo samo da pretpostavimo. Koliko je bogat i neobičan život na ovim velikim dubinama, možda najbolje prikazuje...virtuelna tura u kojoj se skrolovanjem miša spuštate na samo dno Marijanskog rova, međutim, to nisam uspio da izguglam sad, iako znam da postoji. 

Umjesto toga, sjetio sam se dokumentarca koji je radio James Cameron (2012) i bio prvi čovjek  koji se spustio na Challenger Deep (-10900 m) posle 52 godine od velikog poduhvata koji su imali Don Walsh i Jacques Piccard.


https://www.youtube.com/watch?v=-8r_-79SjpA

U svakom slučaju, ako u nekoj, ne baš skoroj budućnosti, budemo slali misiju ka Evropi, Enkeladu ili Ganimedu za koje se pretpostavlja da ispod leda imaju tečnu vodu, moraćemo prije toga dobro savladati okeanske dubine na Zemlji. Pretpostavlja se da je dubina okeana na Ganimedu i do 100 km, što je deset puta dublje od onog što nam je i dalje nepoznato, tu u našoj kući. Dakle, ima još dosta posla do momenta kada će neke egzotične SF misije dobiti uslove za ralizaciju.

Izvori:

 
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osveži